BEGIĆ, MIDHAT: KIKIĆEVA DOBROTA BIVANJA
Kikićevi susreti, 1982

BOGIČEVIĆ, MIODRAG: KNJIŽEVNOST I POLITIKA
SKLAD I PROTIVRJEČJA U DJELU HASANA KIKIĆA

Sarajevo: Oslobođenje, 1986

DELIĆ, DINKO: BITI POKORAN BOGU OD ŽUTE ILOVAČE
DIWAN br. 2, 1999

DŽANKO, MUHIDIN: "KRITIČKA TEORIJA" HASANA KIKIĆA
(Novi prilozi za kritiku provincijalizma u be-ha književnosti)
DIWAN br. 2, 1999

KAPIDŽIĆ-OSMANAGIĆ, HANIFA: ŽENA U KNJIŽEVNOM DJELU HASANA KIKIĆA
Kikićevi susreti, 2000 (Pročitano na Svečanoj akademiji XIX Kikićevih susreta u Gradačcu, 24. IX 1999.)

KAZAZ, ENVER: FOSFORESCIRAJUĆI OGLODANI KOSTURI
(Kikićeva Carska noć u kontekstu avangardne i postavangardne proze)
DIWAN br. 2, 1999

KNJIŽEVNOKRITIČKI I ESTETIČKI RADOVI
Sarajevo, Svjetlost, 1983

KRŠIĆ, JOVAN: ČLANCI I KRITIKE
Beograd: Prosveta, 1966
1. Kršić: Izabrana djela
Srpski i hrvatski pisci XX veka, kolo II, knj. 20

KULENOVIĆ, SKENDER: UZ ČETVRTU GODIŠNJICU SMRTI HASANA KIKIĆA
Pregled, 1946

LEOVAC, SLAVKO U SOCIJALISTIČKA MISAO I KNJIŽEVNOST U BIH IZMEĐU DVA RATA: ZBORNIK RADOVA
Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1985

LJILJAK, ALEKSANDAR: PISCI I POJAVE
Sarajevo, Veselin Masleša, 1981

POGAČNIK, JOŽE U SOCIJALISTIČKA MISAO I KNJIŽEVNOST U BIH IZMEĐU DVA RATA: ZBORNIK RADOVA
1985, Sarajevo

RAMIĆ, RIZO: NA PUTEVIMA SLOBODE
Sarajevo, Svjetlost, 1961

RIZVIĆ, MUHSIN: BOSANSKOHERCEGOVAČKE KNJIŽEVNE STUDIJE
Sarajevo, Veselin Masleša, 1980

RIZVIĆ, MUHSIN: KNJIŽEVNI ŽIVOT BIH IZMEĐU DVA RATA
Sarajevo, Svjetlost, 1980.


RIZVIĆ, MUHSIN: PREGLED KNJIŽEVNOSTI NARODA BIH,
Sarajevo, Veselin Masleša, 1985

SELIMOVIĆ, MEŠA: STUDIJA O HASANU KIKIĆI

HASAN KIKIĆ: DJELA, Svjetlost: Sarajevo, 1952

ŠEHIĆ, SADIK: HASAN KIKIĆ
Banjaluka, Glas, 1986

ŠEHIĆ, SADIK: “TAJ GRADAČAC …”
Kikićevi susreti, 2000

TUTNJEVIĆ, STANIŠA: POD ISTIM UGLOM
Sarajevo, Oslobođenje, 1984

TUTNJEVIĆ, STANIŠA: RADI SVOGA RAZGOVORA
Sarajevo, Svjetlost, 1972

TUTNJEVIĆ, STANIŠA: SOCIJALNA PROZA U BIH IZMEĐU DVA RATA
Sarajevo: “Veselin Masleša”, 1982

VAUPOTIĆ, MIROSLAV: HASAN KIKIĆ: PRIPOVIJETKE; PROVINCIJA U POZADINI; BUKVE; LOLE I HRSUZI
Zagreb: Matica hrvatska, Zoka, 1969
Pet stoljeća hrv. književ., 116


BEGIĆ, MIDHAT: KIKIĆEVA DOBROTA BIVANJA
Kikićevi susreti, 1982
Citat 1: str. 9
Za početak bih istakao jednu postavku. Ako bismo u samom Kikićevom djelu tražili neku njegovu izreku, misao ili sliku, koja bi nas uputila na takav cjelovit pristup njegovu pjesničkom, pripovjedačkom i romansijerskom djelu, onda bi to, čini mi se, moralo biti iz njegove poezije. Takav mi se čini smisao njegovog stiha: Svijet što ti ga moja riječ probudi. Kakav je to Kikićev svijet i koja i kakva je to njegova riječ iza koje se taj njegov svijet budi kao iz nekakvog sna – to bi bilo ptianje za savremenog čitaoca i kritičara, na koje bi trebalo smirenom pažnjom potražiti odgovor.”

Citat 2: str. 20
Evo tri strukturne riječi Kikićeva pjesničkog svijeta: dobrota, ali sasvim preobražena u estetku, a nikako samo etičku kategoriju; majka , riječ bola i gorčine ljudskog opstanka i napokon riječ drug u svima svojim varijantama, koju je stvarno Kikić bar u BH okviru gorkijevskom, burevjesničkom poezijom prožeo, činio, unio u BH liriku.

Citat 3: str. 21
Dopuna:
Za proteklu godinu dana neprestano zaokupljen Kikićevom pojavom razmišljao sam o mogućoj obradi njegova lika u najpotpunijem obliku stilom piščeva samoprikaza kojim je kod nas napravljen pokušaj do sada sa Ivanom Goranom Kovačićem. Izvjestan paralelizam je i u prošlogodišnjem mom gradačačkom tekstu između njih i već i na početku istaknut, gdje je rečeno da je Kikić slično u NOB pao, ali nije nam djelo kao Jamu ostavio. Morao bi se taj rad – knjiga za koju bi se imala tražiti moralna i materijalna podrška društva – nasloviti Hasan Kikić samim sobom. Jasno, tu dolaze i oni materijali koji su se sudbinom i slučajem slijepili sa Kikićevom pojavom, kao što su Hegedušićeve ilustracije Provincije u pozadini. Kao obrazac za ovu vrstu stilske obrade uzeo bi se iz “Edition du Seuil” Rilke par-lui-meme. Nije opravdano kazati u tom naslovu Kikić njim samim, jer se time nedovoljno potcrtava autonomnost Kikićeve građe, a taj pisac se bavio i slikarstvom, što potvrđuje i njegova mala pjesma sačuvana u rukopisu sa crtežom posavskog starca koji čuči pored stihova. Jasno, morao bi se upotrijebiti sav sačuvan fond Kikićeve ostavštine, gdje su rukopisi, već i zbog grafije, dragocjeni.”
[Idi na vrh]

BOGIČEVIĆ, MIODRAG: KNJIŽEVNOST I POLITIKA
SKLAD I PROTIVRJEČJA U DJELU HASANA KIKIĆA
Sarajevo: Oslobođenje, 1986

Citat 1: str. 49-50
Tu se sada otvara jedna protivrječnost i u slučaju Kikićevom: između njegovih pogleda na literaturu i njegove literature. Ne radi se tu toliko, dakle, o ideološkim pitanjima, mada donekle jeste i to, nego o književno teorijskim i praktičnim literarnim opredjeljenjima jednog vremena. U izvjesnom smislu to je jedna od projekcija zbivanja na tzv. književnoj ljevici i problematike u vezi s tim, u ovom slučaju na našem, bosansko-hercegovačkom tlu. Kikić je u svojim tekstovima, naime, zastupao i ideje tzv. “napredne literature”, u stvari one koju nazivamo socijalnom i tendencioznom.U Kikićevim člancima o književnosti, ne naročito zasnovanim u teorijskom smislu ali zanimljivim i indikativnim, tako se nalaze i neposredni odjeci Harkovskog kongresa pisaca, koji je, kao što je poznato, proklamovao ne samo tendencionu književnost nego Buharinovim referatom vodio socijalističkom realizmu kao dogmatskom umjetničkom opredjeljenju, nalazeći kontekst literature u jednodimenzionalnosti pozitivnih junaka prema negativnim, tom clair-obscureu sadržine kao primata. Poistovječivanje partijske pripadnosti i književnog stvaranja vodilo je takvim dogmatskim pojednostavljenjima, a ona su nalazila odjeka i kod nas. Međutim, u Kikićevom primjeru to je bila protivrječnost njegovih opštih pogleda na literaturu i same njegove literature, a i pojedinih teorijskih ideja. Ako je svojim člancima o književnosti i zastupao teze o socijalnoj literaturi o tendenciji, o angažovanosti umjetnika u dnevno-političkom i ideološkom smislu, svojim književnim djelom Kikić je kazivao drugačija određenja: vođena umjetničkom logikom, cjelovitim osjećanjem čovjekove problematike i kompleksnijom vizijom svijeta. Polazeći od ubogog i zaostalog života čovjeka bosanskog sela, njegove pritisnutosti socijalnim i političkim zlima, nije se zadovoljavao deklarativnim odnosom nego je sezao dublje u predjele ljudske egzistencije, onoj što se iskazuje kao šire i univerzalnije. Činio je to na svoj poseban umjetnički način. Polazeći od svog grdačačkog i posavskog ambijenta, Kikić je osjećao cjelinu čovjekovog svijeta, njegove nade i snove o sreći mnogo dublje i više od polaznih zavičajnih prostora.

Citat 2: str. 56
Osnova Kikićevog književnog rada je u smionom i nekonvencionalnom hvatanju u koštac upravo sa savremenom problematikom, onim što je oko njega još uzavreo život, prema čemu se još ne mogu lako uspostaviti vremenska distanca i potpuniji odnos. Kikić je tu distancu nakoknađivao svojom umjetničkom originalnom snagom, nalazeći i naglašenosti emocije, ekspresivnosti izraza i potenciranju suprotnosti ona stvaralačka rješenja koja prevazilaze povremene opasnosti površinske deskripcije, tendenciozne naracije i ostalih oblika drugog umjetničkog reda. Kikić je imao osjećanje vrijednosti i mjere, omogućeno nesvakidašnjim darom, pa je, uprkos proklamovanim načelima tendenciozne literature, koja su se dijelom odražavala upravo u toj naglašenoj problematici savremenosti i njenoj socijalnoj dimenziji, konačno ipak nalazio ono što je duboko njegovo, lično i subjektivno, neponovljivo i do tada u bosansko-hercegovačkoj prozi nepoznato. Tako Kikićeva umjetnost može da se ocijeni kao nova i originalna jer je savlađivala kanone dotadašnje realističke proze, njenu spoljašnju opservaciju, njen kritički realizam, koji je sam Kikić podvrgao kritici, znajući, u isti mah, da su najbolji pisci i u takvom načinu nalazili mogućnosti dubljih prodora, ističući upravo primjer Balzaka. Baviti se savremenošću, i to uz pretpostavljene apriorne teorijske sheme, a ujedno prevazilaziti efemernost sopstvenog vremena projekcija dalekosežnijeg značenja, kao i sopstvene teorijske granice autentičnim subjektivizmom umjetnika – takođe je oznaka Kikića kao umjetnika i revolucionara. Moglo bi se tim povodom reći da je i Kikićev literarni prosede na određen način revolucionaran u kontekstu tadašnje i docnije bosansko-hercegovačke proze, sa inovacijama i smjelim prodorima koji su tu ranije bili nepoznati.
[Idi na vrh]

DELIĆ, DINKO: BITI POKORAN BOGU OD ŽUTE ILOVAČE
DIWAN br. 2, 1999

Citat 1: str. 84
Kada u noveli "Carska noć" 1933. godine riječju anonimnog "druga" iznosi tvrdnju da: "moj bog je vjera u ono što neumitnim okretanjem velikog životnog točka dolazi", Hasan Kikić nesvjesno određuje ključni detalj drame odigrane u tkivu "lijeve" ( ali i "desne") inteligencije na prostoru bivše Jugoslavije od 1928. do 1952. godine[1]. Drame sa brutalnim posljedicama u životu ljudi toga prostora od označenog vremena do danas.
Jer estetičko (i metafizičko) pitanje kao kamen spoticanja u borbi za političku moć tehnokratske elite, što se, polarišući deklariše " lijevo" ili " desno", nisu, nažalost, gnoseološki problem utkan u civilizacijski code, već isparcelisan strateški prostor u kome se "Historija otkriva kao spas"[2]. Na ruševinama evropske kulture nakon prvog svjetskog rata tradicionalno kolonizirani južnoslovenski Balkan grca u potrazi za Identitetom. Raskršće trgovačkih i kulturnih puteva otprije zatvoreno sa zapada zbog osvajačkih pohoda Turske, biće izolovano i sa istoka otkud dolazi duh Revolucije i staljinizma.
Zato je Kikić pisac "između"[3] u svojim lutanjima od Krleže do soc. literature i novog realizma, iz folklornih motiva do u pragmatičnost[4], i s tematiziranja islama, bošnjačke tradicije i kulturne baštine[5] u "Putokazu" - do likvidacije Boga u liku Hajdinbega Vrsnića[6] koji zasluženo gine pod euforijom revolucionarnog ateizma. Taj nestabilni položaj Kikić duguje porijeklu bošnjačkog "urlapčeta" sa periferije života[7] koje umjetnički talenat doživljava češće kao kaznu nego kao dar:
"… lako je biti čudo od djeteta kad ne moraš već u sedmoj godini napasati tuđa goveda cijelo ljeto za jedne jedine gaće od ćetenije."[8]
Službujući po provinciji[9], i pored stalnog prisustva u književnom životu Zagreba i Sarajeva, nešto rjeđe i Beograda, on nije boravio u epicentru kulturne pažnje, a sigurnost, koju bi stekao u zrelim godinama kao etabliran pisac, onemogućila je smrt u borbi sa fašistima, dostojna ratnika koji je bitku počeo držeći se za pero i goveđi rep.
Kikićev stil bio je prepoznatljiv i provokativan. Sa biografijom američkog pisca kakvu je imao Stephen Crane ili Theodore Dreiser, iskušavajući život vlastitom kožom, pisao je o ljudima na dnu, o izrabljivanju, prostituciji i bijedi. U tekstu "Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u BE-HA literaturi" iz 1936. Kikić upoređuje Uptona Sinclaira i Kaimiju stvarajući duhovni most ka grupi socijalnih pisaca ("skupljači prljavštine"- The Muckrakers) iz koje izvire Sinclaire. Sa barbarogenijem američkog pisca u kome dominira proživljena invencija, a ne akademski nerv[10], Kikić je bio sirov, ali privlačan. Na tragu Jacka Londona[11], i Erskinea Caldwela zanimao ga je animalni sloj[12] ljudske prirode što se nagonima opire strukturi poretka (i tlačenju), a čezne za slobodom.
Domaća kritika uočavala je uticaje Maksima Gorkog[13], Emila Zole[14], Bertolda Brechta i Franza Junga[15] prateći Kikićev komunistički engagement, tako isto prema Krleži ili Cesarcu[16], ali estetska građa koju je pisac iz Gradačca sinestetički snažno zidao po papiru prevladava oktroisanu tendecioznost:
- A znaš li ti šta je to sifilis?
- Ne znam - kažem.
- To ti je gospodska riječ za ljubav.[17]
[Idi na vrh]

DŽANKO, MUHIDIN: "KRITIČKA TEORIJA" HASANA KIKIĆA
(Novi prilozi za kritiku provincijalizma u be-ha književnosti)
DIWAN BR. 2, 1999

Citat 1: str. 33

Bespoštedni kriticizam Kikićev, kako prema Humi, tako i prema drugim hercegovačkim književnicima, ne bi trebalo tumačiti samo kao puku eksplikaciju njegovih ordodoksnih ideologijskih stajališta, veće je kriticizam bio manir u južnoslovenskoj kritici iz 20-tih i 30-tih godina kojega su najvidnije reprezentirali Miroslav Krleža, A.B.Šimić, Miloš Crnjanski, Hasan Kikić, Ahmed Muradbegović. Mada su Kikićeve kritičke tekstove najčešće vezivali za Krležu (primjerice Jovan Kršić ili kasnije Staniša Tutnjević i vojislav Maksimović) čini nam se da je po svome kritičkom genotipu i književnome sanzibilitetu Hasan Kikić bio mnogo bliži A.B.Šimiću. I jedan i drugi prisali su svoje kritike osebujnim stilom što se uvijek kretao na granici incidentnog, sa jasnim namjerama da se beskompromisno nasreće na mediokritetski provincijalni tip književnosti kakv se nerijetko njegovao na Balkanu. Kao književnici i nadasve mladi i pomalo nadobudni ljudi, i Kikić i Šimić su prezirali tzv. sorbonarski tip kritike koji je po njihovu mišljenju bio opterećen usiljenim univerzitetskom akribijom i pozitivističkom pedentarijom. Kao egzemplar takvog kritičara Kikić je držao Jovana Kršića sa kojim je vodio nemilosrdne polemike (”Slučaj g.prof. dra Jovana Kršića”, ”Još jedan slučaj g. Jovana Kršića”). Istina, Hasan Kikić je u svojim polemičkim tekstovima često znao nastupati i kao ”uvrijeđeni literata” riskirajući da njegove beskompromisne kritike ponekada prijeđu i u lična razračunavanja sa pojedinim piscima i kritičarima. Ali to nikada nije bio početni niti krajnji cilj Hasana Kikića kao kritičara, makar se on nije upuštao u analizu ili interpretaciju tekstova pojedinih pisaca, već je prvenstveno nastojao kritizirati pojoložaj pisaca u društvu i njihovog angažman u formiranju intelektualne klime u sredini gdje su živjeli i stvarali. Zato je teško Kikićevu kritiku označiti kao književnu u strogom smislu te riječi, čak i tamo gdje se on upušta u interpretaciju književnih tekstova nekih pisaca (o zbirci ”Zeleni vitez” Desanke Maksimović ili o romanu ”Trokošuljnik” Milana Kašanina). Prije bi se moglo govoriti o tipu kulturološke kritike sa izrazitom negatorskom i ponegdje defetističkom tendencijom, što je u mnogim slučajevima prelazila mjeru dobroga ukusa i opće pristojnosti. Tako je za Kikića Desanka Maksimović ”ženka” ”sa mentalitetom kasabalinske udavače”, a njezina je pjesnička umjetnost ”zabarakadirana prema utjecajima iz života, bezživotna i beskrvna, ne predstavlja nikakvu literaturu”, dok je Milan Kašanin ”literarno impotentan” i kao takav poslužio je Kikiću da povodom romana ”Trokošuljnik” napadne kompletan ”beogradski Parnas”: Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Radeta Drainca, Dušana Jerkovića, Dragišu Vasića, itd. Nažalost, u svome beskompromisnom kriticizimu Hasan Kikić često nije znao povući granicu niti izbalansirati kritičke sudove, pa je u procjeni mnogih književnih imena i djela bio u krivu i potpuno neumjeren (primjerice o H.Humi, M.Crnjanskom, I.Adriću, A. Nametku, itd.). Ipak, Kikićevu negatorsku kritičku teoriju treba shvatiti i kao čin lične hrabrosti i drskosti da se kroz napade na općeprihvaćene književne veličine bespoštedno napadne i šiba provincijalizam u be-ha književnosti i kulturi općenito. Takvu vrstu hrabrosti i drskosti Hasan Kikić je posebno ispoljio u provokativnom tekstu pod nazivom ”Literarna fizionomija današnjeg Sarajeva”. U pokušaju da prikaže duhovnu sterilnost sarajevskog literalnog i kulturnog života u 20-tim godinama XX stoljeća Hasan Kikić je posegnuo za sebi svojstvenim kriticizmom i negiranjem svega što je iole značilo u književnosti ondašnjeg Sarajeva. Evo kako Kikić u najrigidnijim primjerima imenuje svoje literalne kolege:
”M.G. Ćurčić je samo beznačajan kroničar, otužan komediograf i nesocijalan pisac, čiji se sastavici ne dižu dalje od gimnazijskih”...
”B.Jevtić je skrahirani literater”...
”Andrić intelektualac novelist, rezignovan kronik razmišljanja u Mariborskoj tamnici (Ex Ponto) i precijenjen reporter”...
”I. Samokovlija je stari usnuli pisac dječijih pjesmica”...
”J. Kušan nije nikakav pjesnik”...
”J. Palavestra je pisac veoma rđavih novela”... itd.
[Idi na vrh]

KAPIDŽIĆ-OSMANAGIĆ, HANIFA: ŽENA U KNJIŽEVNOM DJELU HASANA KIKIĆA
Kikićevi susreti, 2000 (Pročitano na Svečanoj akademiji XIX Kikićevih susreta u Gradačcu, 24. IX 1999.)

Citat 1: str. 97
Lirski momenat poezije vezan je za Kikićev doživljaj i za njegovu viziju žene. Midhat Begić je nezaboravno strukturirao Kikićevu “dobrotu bivanja”, važnost pojma dobrote, kao kada tog djela. Na toj liniji ističem ovdje čestu upotrebu supstantivirane riječi “dobra”, tamo gdje bismo očekivali “draga”, ljubljena, voljena, i u istom značenju. Dobrota se kod Kikića ispostavlja i kao etička i kao estetička oznaka, kakav je slučaj bio na primjer kod Apollinairea (u testamentarnoj pjesmi Lijepa riđokosa, pjesnik kaže: “dobrota ogromni predio u kome sve šuti”, da bi definisao svoj pojam jedne nove umjetničke estetike koja je, umjesto auditivne postajala vizuelna!). Upotreba riječi “dobra” (pridjeva ili imenice) za voljenu ženu kod Kikića ukazuje na miješanje i naporednost etičkog i estetičkog principa: a oba su tu u službi oduhovljenja i sublimiranja fizičkog. Kikićeva “dobrota”, u ovom posebnom smislu, u stvari je oduhovljenje čovjekove seksualnosti.
I u poeziji, kao što će to biti u čitavom djelu, Kikić sjajno predočava putenost. Uz takve opise, “dobra” se označava kao kerektiv, sublimirana ljudskost nečega što je moglo izgledati, a i bilo, samo nagon. Ljubavi se Kikić obraća kao “jedinoj dobroti u drugom grijehu” (Java tvoja, I). U pjesmi ovog prvog, koji obnavlja prirodu je:
“Oj, omladi duša od sunca
de, da se obijesno grlimo...”
Mjesečev, međutim sugeriše:
“de, da ti dobro poljubim čelo
na ovoj božijoj bjelini”.

Citat 2: str. 98
Radi se o Kikićevim pripovijetkama koje je književna kritika često, a nedovoljno tačno, nazivala folklorističkim. Te pripovijetke nisu folklor jer su književnost, a folklorno je samo sadržajni pod-tekst književnog. Danas bismo, međutim, i taj ne-književni, stvarnosti aspekt adekvatnije nazvali antropološkim. Književnik Hasan Kikić je u ovim pripovijetkama neka vrsta antropologa amatera , koji strukturira, u jednoj zadatoj sredini, i jednom datom vremenu specifičnosti onoga što je Claude Levy-Strauss nazivao “razmjenom žena” u jednom društvu. Ta je “razmjena”u sredini iz koje Kikić potiče u velikoj mjeri nepravedna prema ženi, pa je opis običaja vid značajnog implicitnog Kikićevog spisateljskog angažovanja. Kikić će u relativno malom broju ovakvih pripovijedaka slikajući ih in medias res, kao što i priliči kratkoj formi, pokazati ljubavne običaje u posavskim i srednjobosanskim bošnjačkim selima i varošicama, pravila koja ih regulišu, a koja su kruto patrijarhalna, kakva je uloga roditelja, ali u prvom redu oca, kakva situacija mlade generacije, i mladića i djevojaka, jer nije ista, a u prvom redu kakav je položaj djevojke za udaju, u principu veoma mlade i koja o životu još veoma malo ili ništa ne zna. Mladi su oštećeni takvim pravilima, ali sutuacija žene je katastrofalna, i stoga će Kikić, koji ne prihvata nepravdu, izabrati da nju opiše, čak i tamo gdje se čini da nije žena u fokusu piščevog interesovanja: tada možda još i najubjedljivije, jer strašno je da djevojka ne učestvuje u odlukama i situacijama koje rješavaju njenu ljudsku i žensku sudbinu.

Citat 3: str. 99
Djevojka je vrijednost po sebi, ali nije vrijednost za sebe. Stvari i odnosi rješavaju se bez nje. To je osnova za neuspjeh i sumornost odnosa i življenja, za dugotrajne, cjeloživotne tihe nesreće. U ekstremnim slučajevima to je potka za tragediju. Struktura odnosa je ta koja porađa tragično, a ono je ili latentno ili akutno. Karakteristika ovim, “antropoloških” Kikićevih pripovijedaka, koje se bave ženskom sudbinom, u tome je što u prvi plan stavljaju ekstremne slučajeve: mada portretiraju ženske likove, oni su prije tipovi koji nose određene iznimne situacije. No u strukturalnom smislu, iznimka ima jednaku vrijednost kao i pravilo i jednako karakteriše jedan svijet. Pogotovo je to zakonomjerno u književnosti, svijetu fikcije i sugestije.
Karakteristične za ovakvo predstavljanje žene su “ljubavne” pripovijetke ovog perioda Kikićevog pisanja, ali i neke druge, koje je kritika smjestila u drugačije pretince. Žensku situaciju slikaju pripovijetke kao “Kraj pušnica” (prva objavljena Kikićeva pripovijetka), “Jamakov naseljak”, “Omerdići”, “Kopile”, “Za tarabama”, “Bogobojazna”, “Djevojačka priča”, i druge još. Moglo bi se reći da sve one slikajući sunovrat žene, projiciraju kriznu etapu u razvitku jednog društva. U “Omerdićima” i “Kopiletu”, žene se i fizički sunovraćuju u rijeku i utapaju, jer drugog izlaza iz svoje situacije nemaju. Pisac u ovoj fazi svog pisanja ne definiše kakav on izlaz vidi. Ali tekstove struktuira tako da čitalac ostaje zatečen i zamišljen. Zatim indigniran. Za Kikićevog savremenika to je mogla biti baza njegovog eventualnog angažmana za promjenu reda stvari i odnosa.

Citat 4: str. 100
Tragična potka običaja, koja će se razriješiti u sumornoj svakodnevnici vegetiranja i ustaljenosti uzdiže se u dvjema pripovijetkama, u “ Omerdićima”i “Kopiletu”, do prave tragedije. U “Omerdićima” otac “malog Suljeta” kao da u sinu ponovo proživljava svoju mladost i odgaja ga tako kao da mu je sve dopušteno. Kad mu se dopadne djevojka iz drugog sela i koja ga neće, otac je taj koji odlučuje da je treba oteti, najviše za inad selu u kome djevojka živi i u nadmetanju s njim: jer sve je uvezano ličnim ili seoskim inatom i inadžijskim shvatanjem ponosa, “hrza i obraza”. Djevojka neće Suljeta, momci iz sela takođe bi lijepu djevojku zadržali u selu, sramota je da im je otmu. Otac djevojčin bi i pristao da je da, ali niko ga i ne pita, jer junačnije je oteti:
“Golaću nije bilo baš posve ni krivo, ali volio je da su je zaprosili. On bi je dao, pa htjela ona ili ne htjela, ko bi je još pitao! Zar se još i ženskinje pita za nešto!?”
Duda je dakle oteta, svadbena svetkovina traje danima, u uski sobičak već nedjelju dana zatvaraju je obnoć sa "malim Suljetom”, a obdan dvori selo koje dolazi da je vidi. Kada se napokon pođe i kadiji, idu bez nje da je vjenčaju, jer mogla bi putem uteći, mada je već “obilježena”, kao ovca: “Kad ovcu obilježiš lahko ju je poznati u krdu, znam ja, znam”, prosuđivao je otac Omerda. Kad uspije izaći iz sobička u dvorište, na čistinu, Duda, bez ikakvog predumišljaja bježi, osjećajući samo da tako živjeti kako je od otmice prisiljena, neće moći. Omerdići organizuju za njom potjeru, pravu hajku, kao na životinju, pale očevu kuću a oca joj gotovo linčuju. Duda se mođutim sklonila na drugom mjestu, - jer zna da bi je otac “zaklao” da se vratila kući!, ali potjera pristiže i ona bježi niz selo i skače u rječicu Garavac, koja valja balvane sa planina. Potjera će je stići, ali mrtvu. Capinaši će je ispod sela zakačiti capinima i izvući. Duda nije imala drugog izlaza iz ropstva koje se na nju sručilo. Sulje je nedozreli mladoženja, a sazreli podgajani nasilnik, koji ni jednom osobinom nije umio da se približi djevojci. Kikić ga stalno naziva imenom koje označava neutrum i nedoraslost, mada ne i mladost: on je “malo” a ne “mlado” Sulje! A momak treba da bude krupan i izrastao! Priča raste od očevog milja i uživljavanja u sinovljevu ulogu, progredira kroz rast nasilja, do kelektivne hajke i efektivnog linča.

Citat 5: str. 101
Nesretnu Dudu će možda neko u selu, u tišini, i požaliti. To se mođutim nikako ne može desiti Mejri Hopikinoj, iz pripovijetke “Kopile”. Kada opisuju sazrijevanje tijela i opasivanje snagom, Kikić to čini kod oba pola i takvim oznakama prosijeva cijelo djelo: ali kao da žensku stasalost i prenapeto bujanje zahvata iz veće dubine i sa tananijim razumijevanjem. U ovoj pripovijetci Kikić napoređuje takvo šikljanje snage i ljepote sa nevinošću ljubavnog čina, do koga dolazi spletom okolnosti, kada događajnost neosjetno zamijeni sanje. Mejra pomaže u očevom mlinu, napravljenom na rječici Ražljevac i kupa se u vreloj noći u njoj. Za seoskog momka Hajdara, koji se zanio Mejrom, to se vile kupaju u virovima. Kikić sugeriše da je ljubavni spoj proizvod čuda prirode, a njegove ličnosti ni te noći ni kasnije kada mladi – samo jednom – progovore o njemu, jer djevojka očekuje dijete, nemaju ni sjećanje ni osjećanje grešnosti. Ali na razini krute stvarnosti posljedice će snositi samo djevojka. Kikić i ne pokazuje šta se dešava sa mladićem, u svakom slučaju on za Mejru neće ništa učiniti, njegova spoznaja ljubavnog događaja ne prelazi iz domena vilinske noći u dnevnu seosku stvarnost. Selo takođe ne razmišlja ko bi mogao biti muškarac, djevojka je ta koja je zatrudnila, kuga je u selu i treba je drastično zatrti. Selo treba da kamenuje i grašnicu i njeno kopile. Mejra, kao i Duda, bježi pred hajkom, baca dijete u vir Ražljevca, a onda i sama skače za njim. Noć vila pretvorila se u noć vještica.
Duda i Mejra su tako najtragičnije Kikićeve junakinje iz pripovijedaka iz seoskog života, prikazane na samom užarenom vrhuncu njihovog stradanja i nesreće. Ni bjegunica, ni djevojka-majka ne smiju ostati u životu, kao ni tek rođeno Mejrino nevinašce. Duda i Mejra su oni ženski likovi u Kikićevom pripovjedačkom svijetu kojih se čitalac najduže sjeća.

Citat 6: str. 104
U provoj fazi Kikić se bavio mladom ženom pred njen ulazak u život, što je značilo pred osnivanje vlastite porodice. Tu i tamo se u tim pričama nazirala i starija žena, majka djevojčina ili mladoženjina, obavezno označena tako: kao “stara”. A takva “stara Hanija” nije možda imali ni četrdeset godina! Ona je imala pravo na neko poštovanje u vođenju kuće, nešto udjela u odluci o sudbini djece, uvijek međutim iza muževe riječi, poslije njegovog izbora, dajući savjete i bojažljiva mišljenja, koja se uglavnom nisu ni uzimala u obzir. U novoj fazi pisanja žena kao jedinka Kikića praktično ne interesuje, ona se nazire kao supruga i majka, ona koja otkako se udala stalno rađa, ali i sahranjuje djecu i rađa novu. U romanu iz radničkog života Ho-ruk, vide se tako žene capinaša, projicirane u pozadini, uz djecu i preskromnu, teško zamišljivu materijalnu situaciju:
“A te njihove žene, te njihove mršave i kržljave ženke, one su tako pokorne i blage, one se tako marno i savjesno plode. Djeca ta njihova u lanenim košuljicama do pod koljena i redovno slinava, o, ona su tako vjerni nasljednici i pažljivi gojenci. Vidičani, žene, djeca, daleko i daleko su njihova lica uvijek iste boje, željenja jedna te jedna: kuća da ima brašna i loja, djeca košulje do pod koljena sve do četrnaeste, žene lanene gaće po košuljama...”
Žena sada nema više pred sobom nikakav izbor, život je zadat, ona voli svoga muža i željno ga iščekuje da jedan dan sedmično provede uz porodicu, ona se hrabro bori zajedno s njim da se porodica održi, ali na društvenom planu od nje ništa ne zavisi: ostavivši je u nepersonalizovanoj množini, Kikić fokusira položaj radnika, kao dijela klase, ne baveći se ni njima kao ličnostima. Ho-ruk je muški roman iz života radničke klase tridesetih godina u Bosni.

Citat 7: str. 106
Ali ženskost, ženska strana svijeta i života, razmišljanja, poređenja, osjećajnosti – živi u Kikićevom djelu, do kraja, u njegovom stilu i jeziku, u njegovim književnim procedeima. Pisac Kikićevog naraštaja i njegove stilske formacije rado poseže za stilskom antropomorfizacijom prirode. No karakteristično je da je takva figuralna antropomorfizacija kod pisca Hasana Kikića najčešće ženska, dakle andromorfna. Njegova priroda je žena i djevojka, kao što je i njena ljepota izjednačena sa ženom. Na ovom nivou Kikić će rado i stalno govoriti o ljepoti, ljepoti žene-prirode. Jer u ovom trenutku nema više potrebe da insistira na etičkom kao kerektivu u odnosu na nagonsko, pa se estetički uvid razvija neometano, u svoj svojoj punoći. Ljepota se imenuje kao takva. Ne više kao dobrota. Među brojnima, evo navoda iz centralnih dijelova romana Bukve:
“Ona dolazi polako, na prstima uzlazi uz bregove, promiče pored živica, puže kroz potoke, polako, polako, i niko je ne vidi, obiđe kukuruzišta, penje se na voćke, narumeni svaku jabuku redom, a šljive oboji u plavo kao nebo...
Jesen i ljepota. Ona se smije kao djevojka, ona je raskošna, ona je obilata kao jedra ženska njedra, ona je rumena i vesela, sita razdragana, sita pijana, ona se rakoli, ona je rasipna i prezasićena. Ljudi je vole kao što se vodi obilje...
Jesen dolazi polako, uspuže uz staze, popne se na svako drvo u Malićkoj, obojadiše lišće najprije žutom limunovom bojom, onda rumenožutom, a zatim otkida list po list i polako ga spušta na tle. Poslije počne neprimjetno otresati granama bukava a lišće pada u slapovima.
Jesen i obilje.”
Kikićevom intimnom, dubokom, implicitnom ili na razne načine ekspliciranom angažmanu za ženu po jačini intenziteta odgovara u njegovom djelu još možda samo njegov angažman za Bosnu. “Život je vječan ali vječna je i Bosna” (Ho-ruk). Bosna se kod njega uvjek, negdje u daljini, “preko široke Save modro (plavi)”. Ona je uvijek vezana za njegovu sliku idile, u poeziji kao i u prozi, kao i za “dvoglasno ravno” pjevanje. Bosna je i ljepota. Jesen i ljepota. Žena – jesen obilja i Bosna. Eto za tu Bosnu, kao i za tu ženu, trebalo se i boriti i pisac Kikić se strasno, u svom vremenu, uporno i uspješno borio.
[Idi na vrh]

KAZAZ, ENVER: FOSFORESCIRAJUĆI OGLODANI KOSTURI
(Kikićeva Carska noć u kontekstu avangardne i postavangardne proze)
DIWAN br. 2, 1999
Citat 1: str. 69

Vizualizacija i hromatizacija, te sonornost Kikićeva proznog iskaza neodvojive su kao prozni postupci od iskustava i dosega avangardne proze, otkrića filma, Ejzenštajnove definicije montaže, pri čemu se semantika teksta ne svodi samo na poetsku, fatičku ili neke druge funkcije jezika, nego se istodobno naracija podređuje zakonitostima filmskog jezika. U toj dimenziji organiziranja priče, pa i cijelog ciklusa pokazuje se, zapravo, filmično svojstvo Kikćeva proznog postupka u kojemu se kadrovi nižu jedan za drugim tvoreći koliko samostalne toliko i zajedničke semantičke cjeline. Kadrovi poredani jedan za drugim, bilo da se odnose na total, srednji ili krupni plan, međusobno posuđuju značenja, uslovljavaju jedan drugi, a u tom smislu krupni plan potplata što udaraju o blatnu kaldrmu u cirkusantskoj proslavi carskog rođendana neodvojiv je od totala u kojemu se vidi obezljuđena dezindividualizirana povorka, što po automatizmu i naredbi uzvikuje počasti ”kraljevskom veličanstvu”. Taj cirkus u kojemu je izbrisan svaki ljudski sadržaj, ta strasna zabava i proslava carskoga rođendana, koja se u simboličkome okviru Carske noći otkriva i kao ključni element historijske pustoši i društvene prevare, dakle, ta masa infekcionirana bezumljem unutar karnevalskoga ambijenta što se valja ”našim gradom” i ”prostranom domovinom” ispostavlja se kao dominantna, ključna poluga za definiranje apsurda u vidu historijske konstante. Na isti način na koji je masa infekciozno potopljena u apsurd svi učesnici povorke potopljeni su u masu, dezindividualizirani i obezljuđeni, a priča se odvija unutar brze smjene kadrova u simboličkoj snimci klipsanja te mase po blatnim, kaldrmisanim ulicama ”našega grada”.
Zapravo, Carska noć uokvirena je u formu filmskog izvještaja sa kraljevog imendana u ”našem gradu”, gdje odsustvo imenovanja podrazumijeva svaki grad, svaki ”naš” grad, a tu formu Kikić nimalo slučajno podvlači i u naslovima priča Izvještaj o bakru, i Izvještaj o urlapčadima, ironizirajuci oblik i sadržaj birokratskoga izvještaja kao temeljne forme konstruiranja lažne slike vlasti o samoj sebi na kojoj počiva struktura moći i nasilja vlasti nad pojedincem. Dvostrukost ironijske perspektive, unutar koje se motri istodobno i bit same vlasti, ali i oblici njenog ispoljavanja, potpuna je novina u kontekstu bosanske priče u cjelini koju ce slijediti znatno kasnije Derviš Sušić, a poslije njega i priča bazirana na postmodernističkoj poetici potkraj ovog vijeka.
[Idi na vrh]

KNJIŽEVNOKRITIČKI I ESTETIČKI RADOVI
Sarajevo, Svjetlost, 1983

Citat 1: str. 321-322
Nisu donašnji sarajevski književnici ni neproduktivni – naprotiv: tu bi se moglo govoriti čak i o hiperprodukciji, nisu ni jednostrani; svaki se od njih bavi bar sa dva literarna roda, nisu ni nesocijalni (bukvalno rečeno!) – imadu literarnu organizaciju koja se zove Grupa sarajevskih književnika ... ali jesu nešto mnogo gore: nesposobni su da pruže svojoj publici bar jedan prosječan literarni časopis. Da današnje Sarajevo, za svoje prilike, ima mnogobrojnu čitalačku publiku (da me se ne razumije krivo tu mislim sve one koji čitaju sarajevske literarne produkte) dokaz je što u njemu egzistira 7-8 mjesečnika i polumjesečnika, koji, što je, uostalom, pohvalno, imaju literarnih ambicija, ali žalibože, one ukoliko ne postaju bolesne – ostaju samo ambicije, prazne i neskromne. “Pregled”, koji se proklamuje kao “jedina moderna revija u Bosni i Hercegovini” i u kojoj su izražena literarna i kulturno-socijalna nastojanja ovih krajeva, a koji je prošle godine na momente i značio nešto, ne znači danas u cijelosti ništa – radi uredničkih nesposobnosti svojih urednika, i zbog nemanja literarnih lica u Sarajevu, što ćemo vidjeti iz daljnjeg.


Citat 2: str. 322-323
Bosna i Sarajevo imaju: T a š l i h a n, koji se iz petnih žila upinje da u svojim izblijedjelim salonima očuva aristokratski ton, b e g o v a t, koji se srozao jer je živio na jednoj sakataj ekonomskoj strukturi, zapravo na ekonomskoj nestrukturi kao kakav gojazni patrijarh, koji je mrvičio svojim kmetovima – srozao se do prosjaka, hamalina, i uličnih smetljara, sa svojih tepihovanih čardaka; o s l o b o đ e n e k m e t o v e, koji su ostali s potleušicima, s nekoliko volova i krava, s punim hambarima i bez bogova smrknuta oka; p r o l e t a r i j a t, koji je sastavljen dijelom iz begovatske i aginske služinčadi, dijelom od drugih manuelaca, koji je kao i uvijek nezadovoljan, koji je kao i kmet vidio begovatsko srozavanje i vaspitao se na njemu socijalnije negoli ma u kojoj drugoj školi života. Pored jezika, kojim bosanski i intelektualac i manuelac tako zdravo barataju, pored jednog karakternog i mentalnog osobenjaštva, koje je zaoralo vjekovno borbena i krvava prošlost, najposlije u poslijeratnoj rekonstrukciji društvenih formi i normi, život široke Bosne kondenzovane u svim oblicima u Sarajevu je temperamentno bilo socijalne krize.

Citat 3: str. 331-332

Spomenute godine 1682. Sarajevo je bilo koliko i danas, 80.000 stanovnika. Od to 80.000 njih je možda samo 80 bilo sitih, a ostali su bili gladni. Glad i kuga su sestre. Ili posestrime. Narod je krepavao. U zraku je bilo zagušljivo. Crijeva su krvarila. Jedno je dijete odgrizlo materi sisu. Možda i stotinu i jedno. Ljudi se ubijali po sokacima čim je prvi mrak pao. A žita je bilo. Mesa je bilo. Magaze su bile negdje sakrivene a povrh svega toga eferi su bili dobro naoružani a narod goloruk, gladan i bolestan.

Hasan Kaimija je pjevao pjesme. I savjetovao je tim istim gladnim golokrakim i gologuzim i zakuženim ljidima da ne puše duvan.

Ne nemojte se trovati
lulu, kamić kopati
odstranite se tutuma.

Imate život i imate literaturu. Hasan Kaimija sudjeluje i u jednom i drugom. Čovjek je tvorac i historije i literature. Od tada pa do danas je proteklo dvjesta pedeset godina. Hasan Kaimija nije bio obrazovan literata. On nije znao povezati ono bitno u životu sa literaturom mada je instiktivno naslućivao to bitno. On, napokon, nije imao ni talenta, on je sricao “mjesta” sa “dosta”, “Kotor” sa “Todor”, a “Todor”, sa “tor”, ali on je bio za one prilike, za prilike god. 1682. i za Sarajevo više nego sve to, on je bio vođa gladne, prezrene, kozičave, biginjave i kugom zaražene sirotinje. On je s njom ubio Omer-efendiju za njegovim kadijskim stolom i izbacio ga izmrcvarena kroz prozor na ulicu zato jer nije dao da se ključevi ne išću, on nije znao da se bolji život ne može izmoliti u kadija i sultana, zato je pisao hrđave didaktične pjesmice. Literatura nije nikad bila svemoćna, ali nikad nije bila ni posve nemoćna. Ma u kojoj mjeri i ma sa kakvom sugestivnošću, ona je uvijek odgojno djelovala. Ono pak što literatura nije bila (ili neće biti) u stanju svojom jalovošću da u izvjesne dane učini, učinili su (ili učinit će)ljudi. Pa jer literatura kao izolovana nematerijalna snaga neće nikad promijeniti poredak stvari, to je i tada važnije koliko je neko borac nego pisac. S toga razloga je Hasan Kaimija svijetlo ime u be-ha literaturi, meteor koji je zasvijetlio i u nehistorijskoj be-ha historiji ostavio trag. Hasan Kaimija je bio prognan i u prognanstvu je umro.


Citat 4: str. 340
Činjenica je da su se u Bosni tri četvrtine XIX stoljeća sakupljale narodne pjesme i pripovijetke i učio i pjevao i slušao deseterac o Mustajbezima i Taletima i da se po uzoru trećerazrednih francuskih pisaca versificiralo u srokovima i verslibriralo i pisale otužne romantične izmišljotine o Marama, Fatama i Šefkama, a uporedo sa svim tim u be-ha stvarnosti vršile se najbestijalnije političke i okupatorske makinacije od bečkog dvora i domaćih kulaka i skorojevića koji su se preko leđa radnog naroda penjali do najviših položaja i intimno prijateljavali s dvorskim kamarilama i iz Beča donosili spomen-štapove i spomen-prstenove sa inicijalima F. J. I. i njima se dičili na krsnim slavama i pučkim svečanostima. Uporedo s tim su Kalay i Burian nastojali da od Bosne načine ono isto što su Turci već bili načinili, uporedo s tim je Kalay podigao Zeničku kaznionicu i u njoj primjenjivao “progresivni sistem popravljanja kažnjenika”, uporedo s tim se “bošnjakovalo” i “srbovalo” i “hrvatovalo” i na račun toga pljačkalo, kralo i otimalo, a uporedo još i s tim godine su prolazile i kroz njih se vukla takozvana narodna kultura kao jalova kravetina, a oči bogougodničkih i lojalnih be-ha građana i inteligenata (a svi su oni bili Halayevi “heilige” i Burianovi “bessere Elemente”) napasale su se halapljivo na vatiranim sisama koncelitskih i oficijalskih gospođa, a u literaturi se pisalo o džemadanima i tkanicama i šamijama i šargijama i kako “zvijezde padaju” i kako je “lijepo u komšije zlato: kad govori kao da golub guče, kad se smije ko da sunce grije” a uporedo još i s tim po svim srednjim školama i pred-onda, i onda i iza-onda učena gospoda profesori su pričali da je “književnost ogledalo života”.
[Idi na vrh]


KRŠIĆ, JOVAN: ČLANCI I KRITIKE
Beograd: Prosveta, 1966

2. Kršić: Izabrana djela

Srpski i hrvatski pisci XX veka, kolo II, knj. 20

Citat 1: str. 303-304
Knjiga našega mladog pisca Hasana Kikića (Provincija u pozadini. Beletristički ciklus iz rata. Zagreb, 1935. Nakladna knjižara “Epoha”) u kojoj je iznesena mladost one nesrećne generacije, koja, istina, nije u velikom ratu nosila pušku, ali koju je u pozadini morila glad i ubijala u njoj svaku klicu telesnog zdravlja, može da opravda neveselost i ozbiljnost naših mladih pisaca, može, nadalje, i da bude ključ za razumevanje njihovih današnjih životnih pogleda.

Citat 2: str. 305-306
Kikićeva knjiga trebala je da bude jedan životni dokumenat. Iako su to naknadne rekonstrukcije, sećanja koja su prošla kroz filtar jednog docnijeg zrelijeg shvatanja, Provincija u pozadini bi i mogla biti dokumentarna da je pisac ostao na svojim uspomenama i doživljajima, da nije ulazio u široku i apstraktnu analizu malograđanskog mentaliteta za koju još nije dorastao, na koju možda njegov talenat nije uopšte ni štimovan. Čim pređe u čistu naraciju Kikić naglo dobija, oslobađa se nameštenih stilizacija, kroz njegove rečenice počinje da kola krv, jezik mu postaje bogatiji, čistiji.

Citat 3: str. 306
Kikić je, neosporno, talenat kakvih imamo malo u našoj današnjoj književnosti. To je talenat kome je potrebno samo jedno: da pođe svojim putem, da ne obmanjuje samoga sebe. Danas, on voli da nosi tuđe kapute iz čijih se rukava ne vide njegove ruke. A to ne čini od nevolje, nego misli da su ti tuđi kaputi i ti dugi rukavi moda.
[Idi na vrh]

KULENOVIĆ, SKENDER: UZ ČETVRTU GODIŠNJICU
SMRTI HASANA KIKIĆA

Pregled, 1946

Citat 1: str. 146
Početkom mjeseca maja 1942 godine, jedna četnička trojka ubila je iz zasjede Hasana Kikića kada je ispod planine Čemernice u pratnji jednog kurira išao iz sela Agića u Skender-Vakuf.
Vijest se odmah proširila po oslobođenim krajiškim selima i brzo doprla i u gradove, u kojima se još jedino držao neprijatelj. Mnogog i mnogog borca i domaćina, koji su za ta četiri mjeseca, koliko je bio među partizanima, upoznali Hasana Kikića kao borca i čovjeka, ne znajući šta je to književnik i književnost – obuzela je na tu vijest duboka tuga, iako je u to vrijeme smrt postala tako obična. A vidio sam kako je mnogim rukovodiocima, i onima koji su ga poznavali lično i onima koji su ga znali samo iz njegovih književnih djela, na tu vijest, pa i kasnije, na riječ o njemu, počela da se kupi suza u oku, a mahom su to bili ljudi tvrdi, suzama nepodatni. Ono što je u književnom djelu Hasana Kikića vrijedno, ostaje naše, i to nam niko ne može uništiti. Ali smo tugovali za onim, što Hasan Kikić nije dao, a što bi – svi su znaci govorili – bilo i obimnije i jače, i još više naše.
[Idi na vrh]

LEOVAC, SLAVKO U SOCIJALISTIČKA MISAO I KNJIŽEVNOST U BIH IZMEĐU DVA RATA: ZBORNIK RADOVA

Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1985

Citat 1: str. 12
Posle ratnih pustoši dobili smo melanholične ili žestoke satiričke zapise o ratu, o životu i o snovima ljudi koji su prošli pakao i čistilište rata i pobuna. U senci su, sada, pobednički, tirtejski zvuci i radosna svedočenja o pobedama. U Bosni i Hercegovini nastavlja da živi i razvija se, pre svega, realistička književnost oslonjena na takvu predratnu literaturu i osnažena novim životnim i književnim, ekspresionističkim rezultatima. U vreme između dva velika rata, moguće je reći razvila se do pune zrelosti “bosanska priča”. To je novela koja često u malom pripovednom obliku objedinjava i usklađuje lirsko i epsko, poetsko i prozno-etičko, koja, tada, snove redukuju na kontemplacije pojedinca-lika, ili na nečija snevanja što se dešavaju u retkim trenucima duhovne sreće. Ova novela, pre svega, govori o nevoljnicima koje sudbina, socijalne nepravde i ljudska muka, neka vlastita slabost, muči i dovodi u tragične ili smešne situacije.

Citat 2: str. 12-13
Simpatizeri poetike socijalne književnosti su zapazili s pravom samo nekoliko pisaca iz ovog perioda koji su stvarni predstavnici novog, socijalističkog realizma, koji su bili potpuno socijalistički orijentisani, na koje su socijalističke ideje i zahtevi revolucionarne borbe izvršili snažan uticaj. Pre svih, to su bili Hasan Kikić i Novak Simić, a onda to su neki manje značajni pisci kao što su Ilija Grbić, Branko Zagorac i Milorad Gajić.

Citat 3: str. 14
O osnovi “bosanska priča” je realistička novela koja je, kao u Kočića, u Andrića i drugih, mešavina, kombinacija verističkih izraza i lirske poetike, realističkih prikaza i poetičkih kontemplacija ili opisa. Razlike između pisaca “bosanske priče” kao što su Andrić i Samokovlija, Simić i Jevtić, razlike su u načinima ovim kombinacija, tih mešanja. U Kikićevim novelama i romanima zapažamo najviše ekspresionističkih i naturalističkih izražaja, pa je, zbog toga takođe, Kikić i najviše izašao izvan ovim skladova i formi.
[Idi na vrh]


LJILJAK, ALEKSANDAR: PISCI I POJAVE
Sarajevo, Veselin Masleša, 1981

Citat 1: str. 113

Kada se u književnosti pojavio, kao dvadesetdvogodišnjak, 1927. godine, kratkim prozama i pjesmama, Hasan Kikić, je bez obzira na njihovu, u početku, romantičarsku i prosvjetitljsko-folklorističku potku, iznenadio zvaničnu književnu kritiku, koja, ne ulazeću u njenu valjanost i ispravnost, nesposobna da pronikne u Kikićeve tematske (idejne) stavove, veću pažnju obraća na ekspresivnu stranu Kikićevih ostvarenja negoli na same poruke njegovih djela, nabijenih novom tematikom za razliku od dotadašnjih književnih pojava sredine u kojoj je živio i djelovao.

Citat 2: str. 114-115

Početne slabosti Hasana Kikića, reflektovane u samom djelu dosljednom primjenom ekspresivnog realizma kao umjetničkog prosedea, kada više opisuje nego što analizira stanje bosanskog sela, ubrzo postaju prevaziđene njegovim ubjeđivanjem da je svrha literarnog rada jedino u rekonstrukciji društvenog uređenja. Najbolji primjer za to Kikićevo sazrijevanje jesu njegove pjesme u koje vodi motive vitalnih problema svakodnevnog života i koje, međutim, vjerovatno zbog toga što mu je prozni oblik pružao više mogućnosti iskazivanja i dubljeg prilaza problematici života bosanskog sela između dva rata, prestaje da piše poslije 1930. godine, kada se nekako istovremeno oslobađa dotadašnje privrženosti jednoj vrsti religiozne mistike. Kasnijim svojim kapitalnim ostvarenjima – P r o v i n c i j a u p o z a d i n i, H o – r u k i B u k v e - kada je obogaćen novim naučnim saznanjima, stao na stranu radničke sklase, Kikić analizira, naučno i dokumentovano, probleme ljudske nepravde i nejednakosti, izjednačavajući se s ličnostima o kojima piše, iznoseći brutalne slike bijede, kao negacije građanskog, kapitalističkog društva. Nije ni potrebno naglašavati kakve su tematske novine (s oštom kritikom društvenih odnosa u BiH) označile ova Kikićeva djela, isto kao i stilske inovacije u bosanskohercegovačkoj književnosti sa sarkazmom i groteskom kao omiljenim pjesničkim firugama, te unošenjem “brutalnih činjenica” kako u originalnim ostvarenjima tako i u njegovim kritikama i teorijskim napisima. Upravo nas u ovom trenutku i interesuju, bez obzira na estetske ocjene Kikićevog umjetničkog izraza, ona mjesta u njegovim književnim djelima u kojima poput bujice usavršava izraze naturalističkog ekspresionizma, budući da njima najautentičnije slika stvarni život svojih junaka: napaćene mase (kolektiva) u pokretu.

Citat 3: str. 116-117
Kikićev publicistički rad u P u t o k a z u, glasilu revolucionarne orijentacije, namijenjenom “naprednoj, duhovnoj orijantaciji Muslimana” ostaje kao trajno svjedočanstvo njegovog živog bavljanja društvenim, kulturnim, te književnim problemima svoga vremena – ličnim napisima pod pseudonimom Alija Korjenić, izborom tema i okupljanjem naprednih saradnika kao što su Zija Dizdarević, Safet Krupić, Skender Kulenović, Rizo Ramić, Derviš Imamović, Hamid Dizdar i drugi. Ne ulazeći u detaljniju razradu socijalne tematike kao političkog programa lista sa bitnim oznakama kritičkog posmatranja aktuelnih zbivanja i tradicije u društvenom i kulturnom životu Muslimana Bosne i Hercegovine, na ovom mjestu ističemo Kikićev udio u formiranju književne orijentacije lista, koja služi kao nadopuna (potvrda) u razmatranju socijalno-političkih pojava i tema.
[Idi na vrh]

POGAČNIK, JOŽE U SOCIJALISTIČKA MISAO I KNJIŽEVNOST U BIH IZMEĐU DVA RATA: ZBORNIK RADOVA
1985, Sarajevo

Citat 1: str. 68
Za zbilju o kojoj govori H. Kikić značajne su dvije odrednice: uspoređena je s aždajom, a pojedinac u njoj može živjeti samo životinjskim (bestijalnim) životom. Ta objekcija ima svoju osnovu u klasnom i socijalnom uređenju svijeta koje dovodi do svojevrsne inverzije u osjećaju egzistencije. Kikićevi su junaci stoga samodjelatni u svojim “životinjskim” funkcijama (jelo, piće, spolnost), dok se u ljudskim funkcijama osjećaju kao životinje. Inverzija se sastoji u tome što životinjsko postaje ljudsko, a ljudsko životinjsko, a o tome je, kako znamo, već K. Marx zapisao slijedeće: “Jelo, piće i rađanje itd. jesu, doduše, također prave ljudske funkcije. Međutim, u apstrakciji koja ih dijeli od ostalog kruga ljudske djelatnosti i koja ih čini posljednjim i jedinim ciljevima, one su životinjske”. Kikić te odrednice, dakako ne uzima kao nepromjenljive količine; njegovi likovi ispunjeni su snom o osobnoj sreći i materijalnome dobru. Takvim snom oni u predodžbi i čežnji transcendiraju svoju istinsku situaciju i time inauguriraju u nekome budećem danu ostvarenje bratske zajednice ljudi. Tom je odrednicom Kikić pristao na posebno načelo percepcije svoga predmeta i na poseban kriterij selekcije čiji je rezultat i u izdvojenom interesu koji nije primarno interes priče nego interes pripovjedača.

Citat 2: str. 70
Taj je interes prisutan u normama kojima pisac ovladava raznolikost pripovjedne građe. Stvarnost koja ga jedino zanima jest vanjski i unutrašnji život pojedinca, ali pojedinca koji je istaknut predstavnik socijalne grupacije. Kikić se usredotočio na egzistenciju takozvanoga “malog čovjeka” koji, u pravilu, pripada seoskom proletarijatu. Viši su socijalni slojevi sadržajno neznatni, ali svojom funkcijom (klasni neprijatelj i idejno-estetski kontrast) odgovaraju zahtjevima estetike socijalnoga realizma. Likovi različitih begova (=gospodara) postavljeni su u odnos prema društveno nižim slojevima, a od samoga početka prati ih piščevo htjenje da iz pokaže kao moralno destruktivne. Njihovom tematizacijom pisac izriče istinu da je oko zakona uvijek lice vladajuće klase. Gospodar je osigurao vlast nad izrabljivanim slugom pomoću države koja prisilom održava društveno-ekonomski red.

Citat 3: str. 71
Kikićevo shvaćanje svijeta i čovjeka izrasta iz premisa kakve je oblikovao pozitivizam (materijalizam) u XIX vijeku. U tome je učenju relevantna samo ona zbiljnost koju je moguće čulno spoznati; čovjek je dio takve zbilje koja ga unaprijed određuje svojim biološkim, fizičkim i socijalnim zakonima. Suština je čovjekove prirode čulnost, i senzualističko postavljanje čovjeka izraz je prirodnih tokova od kojih je zavisan i od kojih je sazdan. U toj je senzualnosti utemeljena i čovjekova težnja ka sreći i kruhu. Tu premisu treba, ipak, odmah nadopuniti. Kad bi Kikić, odnosno socijalni realizam, ostao samo na ideji o senzualizmu, njegov bi put logično vodio u mehanicizam, naturalističku grubost i amoralizam. Socijalni realizam tu mogućnost blokira jednom drugom fundamentalnom premisom po kojoj je dobro apriorno usađeno u ljudsku bit. To znači, dalje, da su sreća i kruh za čovjeka fundamentalni pojmovi; i u jednom i u drugome dolazi do ostvarenja čulnih potreba, prohtjeva i čežnji, a korektiv je toga procesa stalno prisutan etos. Kikićevi likovi nisu suočeni jedino s traženjem sreće i kruha, većina njihove fizičke egzistencije prolazi, naime, i u borbi sa zlom. Kategorija je zla u tome svijetu slijedeći ključni pojam. Zlo ne dolazi iz metafizičkih korjena nego je sastavni dio čovjekove biti. Bilo bi netočno kad bismo Kikićevu misao interpretirali kao suprotnosti između dobra čovjeka i ružne socijalne stvarnosti. Socijalne je prilike, naime, stvorio čovjek, stoga zlo što ga primjećujemo u društvu mora biti sastavnica ljudske biti. Na taj smo način došli do prividnoga dualizma u gledanju na čovjekovu bit; prividnog iz razloga što je Kikić uvjeren da je samo kategorija bobra čovjekova supstanca, dok je kategorija zla tek njegova akcidencija. Zlo se širi u društvo i recipročno utječe na njega: ili povećava količinu zla u čovjeku ili onemogućava ostvarenje dobra. Kikićevi tekstovi sistematsko su raščlanjivanje upravo ovakvih tematskih krugova. U svakome od njih postoji nepokolebljiva vjera u povijest, a ta je šansa središnja dimenzija socijalnorealističkoga pogleda na čovjeka.

Citat 4: str. 72
Umjetnik voli svoje junake kao roditelj djecu, bez obzira na njihove moralne odrednice. Kikić, a s njim i većina “socijalne literature”, u tome je smislu programiran: on jedan dio svojih likova voli, a drugi mrzi. Kriterij je te dvojnosti ideologija koja kroz literaturu stvara projekciju svojih animoziteta; građanska se mržnja prenosi i na stvaralačku razinu zbog čega umjesto ličnosti na scenu stupaju leševi, automati i ideologemi. Profesionalna (stvaralačka) ljubav ne isključuje građansku mržnju, dapače, ona dozvoljava čak jednu paradoksalnu činjenicu: odgovarajući su likovi mogli biti mnogo gori, ali umjetnički živi.
[Idi na vrh]

RAMIĆ, RIZO: NA PUTEVIMA SLOBODE

Sarajevo, Svjetlost, 1961

Citat 1: str. 10
I eto, to tako proživljeno djetinjstvo zapeklo je u duši, kao živa rana, za cio život, osjetljivog i darovitog dječaka - Hasana Kikića. Tu treba tražiti izvor njegove ljubavi, kao pisca, za radne ljude Bosne, za bosansku sirotinju, otuda potiče njegovo istančano poznavanje života sirotih dječaka, varoških golaća, “lola i hrsuza”, seljaka i radnika, ljudi iz kasabe. Rodio se među njima, gladovao, borio se za opstanak kao i oni od malih nogu. Te doživljaje, zatim atmosferu stradanja narodnih masa Kikić je ovjekovječio u svojoj knjizi P r o v i n c i j a u p o z a d i n i. Doživio je kao dječarac od 1914-1919. u “provinciji u pozadini”, u svoj tragičnoj svireposti, u svoj čudovišnoj nečovječnosti prvi imperijalistički rat, kada su se klasni odnosi razgolitili do kraja, kada se otkrio pravi lik austro-ugarskog razbojničkog imperijalizma i njegovog mladog brata – domaće buržoazije, spremne na svaku podlost i izdaju samo neka joj novac pritiče u hrpama.


Citat 2: str. 13-14
Kao mlad učitelj i pisac radoznalog duha, izrazitog posmatračkog dara, nastavio je da upoznaje Bosnu “na terenu”: selo, kasabu, radne ljude. U selu Hajdareviću kod Zavidovića, u središtu bosanske drvne industrije, služio je godinu dana; tu se začeo njegov roman H o – r u k, tu je izbliže upoznao poluradničku – poluseljačku raju Bosne, tu je našao motive za neke svoje pripovijetke, upoznao ljepote bosanskog šumskog pejsaža. Služi zatim u Rogatici, trgovačkoj kasabi, gdje se krug njegovog iskustva i saznanja o bosanskoj provinciji, o njenoj zaostalosti, o nemilosrdnoj eksploataciji radnih ljudi, o šovinističkim divljanjima, o političkim obmanjivanjima neukih masa religijom, tzv. “nacionalizmom”, kraljem itd. – upotpunjuje do zavidnog stepena. Tu (neumorno proučavajući život okolnih sela, varošica, pilana) dokraja upoznaje društveni i politički život stare Jugoslavije i ta saznanja ga, uz druge uticaje, neopozivo opredjeljuju za komunizam. Postao je komunista, pisac koji aktivno zahvata u probleme kulturne, književne, društvene. I posljedice, naravno, nisu mogle izostati. Počeli su da se okomljuju na njega režimski politikanti i doušnici, gazde iz čaršije, valjalo mu je bježati iz obožavane Bosne...


Citat 3: str. 22-23
Hasan Kikić je kao umjetnik sa dubljim stvaralačkim fondom doživio Bosnu kompleksno: kroz njene radne ljude, njenu prošlost i savremenost, njenu prirodu, njen kolorit. Bosanac od glave do pete, u najljepšem značenju riječi (kojega škole i gospodski hljeb nisu otuđili od masa), Bosnu je nosio u sebi kao njen najrođeniji sin. Bosnu onakvu kakva je: životodavne snage i praiskonske ljepote, veoma sirotnu i ubogu ali beskrajno dragu, zemlju priprostih, srdačnih ljudi, sposobnih za ljudski podvig, zemlju koja je vijekovima teško robovala tuđinu osvajaču i u isto vrijeme domaćem izrabljivaču i nasilniku. Toj Bosni narodnih masa on je posvetio svoje književno djelo, odrekao se ličnog života da bi doprinio njenom uključivanju u opšti tok klasne borbe koja se razgarala, da bi postao njen vatreni, svim srcem odani pjesnik, borac, branilac.

Citat 4: str. 24-25
Revolt gladnih, ispaćenih žena u P r o v i c i j i u p o z a d i n i, sazrijevanje i izbijanje pobune u H o – r u k u i B u k v a m a, dati su u iskričavim poetskim rečenicama, upečatljivo je izražena snaga masa koje stupaju na poprište klasnih okršaja, u kojima radosno spoznavaju da mogu tući i pobjeđivati svirepoga neprijatelja. Intenzitet socijalnog protesta i umjetničke dokumentacije u Kikićevom opusu, djelimično dostižu visok stepen, što omogućava i savremenom čitaocu da sagleda istinu o životu naših masa u toj nedavnoj prošlosti, u svoj stvarnoj strahoti: one u kapitalizmu nisu samo krvavo patile nego i naglo fizički propadale, prijetila im je opasnost najžalosnije degeneracije.
[Idi na vrh]

RIZVIĆ, MUHSIN: BOSANSKOHERCEGOVAČKE KNJIŽEVNE STUDIJE
Sarajevo, Veselin Masleša, 1980

Citat 1: str. 382-383
A kao neposredan dokaz da su ga bosanskohercegovački pisci neprekidno, u svim tim etapama, smatrali svojim, pokazuje se kritika, koja sa zanimanjem i pažnjom prati njegov rad i svrstava ga, najprije, u tok muslimanskog književnog stvaranja, kako onog sa građanskom tradicijom tako osobito onog sa naprednim, socijalnim usmjerenjem; zatim, u tokove bosanskohercegovačke književnosti, one koja se formirala oko Grupe sarajevskih književnika, a kasnije one koja je sa klasnim i političkim obilježjem i aktivističkim angažmanom djelovala u okviru pokreta socijalne literature. Bitno književno i generacijsko pripadništvo Hasana Kikića i osjećanje književno-ideološke svojati prema njemu pokazuje, uostalom, i nekoliko bosanskohercegovačkih almanaha u kojima se na uglednom mjestu nalaze i njegovi prilozi.

Citat 2: str. 391-392
Svoja vlastita kritička shvatanja prema piscima bosanskohercegovačke književnosti sam Kikić je na drugoj strani ove književne tezulje, zajedno sa Novakom Simićem, izražavao sistematski od početka tridesetih godina, idući linijom krležinske revizije njihova historijskog položaja i suvremenih značajki. Pri tome je za pisce iz prošlosti, pri ocjenjivanju njihova stvaranja i historijskog mjesta u knjiženosti i društvu, primjenjivao isključivo socijalno-klasni kriterij, dok je u djelima suvremenih pisaca otkrivao težnju odvajanja od života pod izlikom stvaranja čiste literature, odbijanje tendencije koja da ne priliči pravoj poeziji, nastavljanje forklorne sevdahlijske tradicije i feudalnoistočnjačkih nostalgija u zaoštrenim društvenim prilikama, te stvaranje poetike “pripovedačke Bosne”, po njegovu shvatanju, daleke od stvarnosti i namjerene psihološkom sugeriranju “nečiste krvi” i buću bosanskog čovjeka i prikazivanju Bosne kao “tamnog vilajeta” – sve ovo umjesto aktivnog prisustva društvene stvarnosti u književnom stvaranju za koje se on zalagao. I kod Kikića i kod Simića, kao pisaca sa književne ljestvice, ova kritika je u prvom redu bila upravljena na Grupu sarajevskih književnika kao društvo građanske idejno-estetske orijentacije, kakvim su ga oni tada smatrali, kojemu je u početku i sam Kikić pripadao i od koga se kao što je poznato, veoma rano odvojio.

Citat 3: str. 402
I njegova književna djela, i njegove kritike i polemike, i njegov urednički rad, kako se vidi iz ovakvog pregleda, snažno su oživljavali i podsticali književni život Bosne i Hercegovine, ne dajući mu da se ustoji i zamre, stilski ga i emocionalno izoštravali i idejno razlučivali, pa su stoga, sasvim prirodno, izazivali i podijeljena mišljenja o njemu kao piscu. Kada se naporedi žestina njegovih želja, patos njegove perspektive i dinamički intenzitet njegova stvaranja i djelovanja sa miljeom njegove književne suvremenosti, može se osjetiti kolika je motorna sila bila u njemu i kakav ga je stvaralački nemir ispunjavao, kakva nestrpljivost za ostvarenjem humane vizije koju je imao pred sobom, nezadovoljstvo sa suvremenim književnim prilikama, pri čemu je dolazilo do velikih razmaka u dinamičkim relacijama, u kojima je on prednjačio, a književna sredina ostajala bez daha ne mogući da stigne zanose njegova temperamenta i njegove književne mladosti.
[Idi na vrh]

RIZVIĆ, MUHSIN: KNJIŽEVNI ŽIVOT BIH IZMEĐU DVA RATA
Sarajevo, Svjetlost, 1980

Citat 1: str. 53-56
U životu Grupe sarajevskih književnika razdoblje započeto godinom 1936. predstavlja vrijeme previranja oko Grupe i u njoj samoj, intenzivnijeg osporavanja književnog značaja i idejno-estetske vrijednosti djela njenih članova, napada na ovo književno društvo i njegovu ulogu u suvremenoj društveno-političkoj stvarnosti. To je nova faza polemika i sukoba na društveno-političkom, i nacionalnom planu, i otvorenih konfrontacija u oblasti shvatanja književnosti i njene uloge u društvu. U polemikama su se našla i oba osnivača i estetsko-idejna stuba Grupe, Jevtić i Kršić, mada se je ovaj drugi još ranije bio odvojio od nje i iz “Pregleda” kritički pratio uspjehe i neuspjehe ovog društva i njegovih članova.
Možda je Kršićev prikaz nekadašnjeg učesnika u prvom almanahu Grupe Hasana Kikića Provincija u pozadini bio formalan izazov za konačno društveno-političko i edejno-estetsko razgraničavanje između pisaca marksističke orijentacije i Grupe sarajevskih književnika i njenog kruga, koje će započeti od tada da bi trajalo sve do pred drugi svjetski rat. Kršićeva kritika Provincije u pozadini nije bila do kraja nesklona Kikiću, čak mu je priznavala “talenat kakvih imamo malo u našoj današnjoj literaturi”, ali se nije mogla osloboditi jednog stava iz uvodnog eseja o “pripovedačkoj Bosni” u almanahu Sa strana zamagljenih, u kome je Kršić iznio jednu viziju poetike Grupe sarajevskih književnika i kritičke portrete njenih proznih pisaca, među njima i Kikića. U isto vrijeme pažljivo čitanje ove kritike otkriva da je ona sadržavala i jedno jevtićevo političko-nacionalno razgraničenje u uvodnim formulacijama Kikićeve motivike na kojoj je bitno zasnovana i ova njegova zbirka, sa aluzijom na političko-nacionalnu i društvenu polarizaciju starih i mladih, Grupe sarajevskih književnika i pisaca socijalne literature, u tridesetim godinama.
“Knjiga našeg mladog pisca Hasana Kikića (Provincija u pozadini. Beletristički ciklus iz rata. Zagreb, 1935. Nakladna knjižara Epoha), u kojoj je iznesena mladost one nesrećne generacije, koja, istina, nije u velikom ratu našla pušku, ali koju je u pozadini morila glad i ubijala u njoj svaku klicu telesnog zdravlja, može da opravda neveselost i ozbiljnost naših mladih pisaca, može, nadalje, i da bude ključ za razumevanje njihovih današnjih životnih pogleda” (podvukao M. R.), - pisao je Kršić i dovodeći senzibilitet Kikićeve generacije u vezu sa slučajem Branimira Ćosića, on je ilustrativno naveo Kikićevu prognozu koju je on u ovoj knjizi dao, u stvari kao klasno izoštrenje, u svojim drugovima čobanima k. u k. goveda: “Mi ćemo umirati veoma rano! Najprije ćemo bolovati od proširenih vena, onda od slabosti srca, dobićemo lako sve katare, počevši od trbušnog pa do katara očnih kapaka, patićemo od neuralgije, anemije... u tom kratkom životu kroz koji ćemo proći utvrdićemo to da je on prljav i gladan, i da smo mi, ovakvi kakvi smo, iznikli iz njegovih gadosti i nepravednosti, tako nepravedno i bačeni pod njegove noge samo radi njega samoga...”
Druga pretpostavka Kršićeve kritike bilo je isticanje književnog odvajanja Hasana Kikića od poslijeratnih bosanskih pripovjedača koji su, po njegovu već iznesenom mišljenju, “ostali na liniji Kočić-Ćorović” i “nisu mogli do kraja da slede” Ivu Andrića, za kojim su spontano pošli, “jer u suštini nisu shvatili njegova odviše fina psihološka poniranja u egzotiku “bosanskih motiva”, koji su kod Andrića bili uvek traženje da se pripovedački dade čudna umetnička duša našega čoveka u ovim krajevima, stilski i problemski gotovo uvek u okviru lokalnog i istorijskog.” Od ove većine bosanskih pripovedača Kikić se, kako ističe Kršić, odmah odvojio svojim stilom, u kome je bilo “jasne ekspresionističke dinamike”. Priznajući mu svježinu u izrazu, uživljavanje u “sitne dramatične konflikte našeg sela” i njegove “sudare s civilizacijom i s neminovnim procesom proletarizovanja”, i ističući kako je u stilu i u cijelom umjetničkom stavu ovog pisca bilo “nečeg sirovog, samoniklog”, Kršić je iznio svoje stanovište da je ovu ličnu notu trebalo razvijati i usavršavati, “ali joj ne menjati boju”. I tu je bilo književno-kritičko i idejno raskršće između njega i Kikića.
Jer, prema Kršićevim riječima, Kikić se nalazi “na veoma riskantnom putu da izađe iz svoga stila, iz svoje forme”. Dozvoljavajući ovom piscu pripovijedanje u mozaicima po ugledu na Ernesta Tollera, njemačkog marksističkog pisca antinacionalističke orijentacije, dopuštajući mu i neposredno vođenje svoga dnevnika, realističko davanje psihologije dječaka, i garniranje tog realizma “tzv. nedopuštenim riječima” po uzoru na Dnevnik Koste Rjabceva, Kršić mu je zamjerio, i ocijenio kao “sasvim suvišno i nepotrebno”, što, prikazujući svoju Posavinu, “kopira Krležinu Croatiu u panonskom blatu”, što “rat gleda Krležinim očima”, i što svojim rečenicama ritmički, sadržajno i stilski daje “krležovski vid” te po ugledu na ovog pisca u jezik svojih junaka ubacuje njemačke riječi i fraze. Ta krležovština prodire duboko u meso Kikićeve epike”, - istakao je Kršić zatvorivši tako oko ovog pisca kritički krug započet još 1928. u eseju Pripovedačka Bosna u vezi sa A. Muradbegovićem i V. Škurlom-Ilijić. Tu je Kršić pokazao ne samo kontinuitet književne odbojnosti prema Krleži i njegovu uticaju na bosanskohercegovačke pisce, već i dosljednost odvajanja ovih pisaca od idejnih društveno-političkih uticaja koji su do kraja dvadesetih godina zračili iz Krležina kruga na sve jugoslavenske napredno orijentirane književnike, pa i na Kikića, koji, nakon odvajanja od Gruge, osobito od jeseni 1932. često navraća u Zagreb, gdje se u društvu oko Krleže, Cesarca, Price, Šeferova usmjerava prema socijalnoj literaturi i marksističkoj ideologiji, sarađuje u “Savremenoj stvarnosti” i Krležinu časopisu “Danas”, što sve nije moglo ostati bez odjeka ni u njegovoj prozi ni u Kršićevoj kritici. Kršić mu zamjera što je u ovoj knjizi ulazio “u široku i apstraktnu analizu malograđanskog mentaliteta za koju još nije dorastao”, ali mu ne odriče realnost jezika i psihologije u razgovorima sirotih žena koje čekaju pred magazom za brašno, i čak i sam ističe kako “ratne nevolje potenciraju klasnu mržnju, dele ljude na gladne i site”, otkrivajući tako građansku kontroverznost svoga idejno-estetskog i društveno-političkog stava. “To je talenat kome je potrebno samo jedno: da pođe svojim putem, da ne obmanjuje samoga sebe. Danas, on voli da nosi tuđe kapute iz čijih se rukava ne vide druge ruke. A to ne čini od nevolje, nego misli da su ti tuđi kaputi i ti digi rukavi moda.” Upravo tom formulicijom o “tuđim (u stvari Krležinim, i Tolorevim M. R.) kaputima” kao “književnoj modi” Kršić je izrazio svoje vlastito shvatanje literature u suvremenom životu i verbalno odvojio i Krležino i Kikićevo stvaranje od jugoslavenske stvarnosti, osporio mu bitnu idejno-estetsku primjerenost i društveno političku istinitost.


Citat 2: str. 60-62
To je sve spadalo u dinamiku sarajevskog kulturnog života. Najznačajniji događaj u književnohistorijskom smislu bio je, međutim esej Hasana Kikića, koji Marko Marković nije spomenuo u svojoj kronici o Grupi sarajevskih književnika, pod naslovom Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u be-ha literaturi, objavljen te godine 1936. u “Almanahu savremenih problema”. Pitanje je da li je je ovaj esej bio podstaknut Kršićevom recenzijom Kikićeve Provincije u pozadini jer se Kršić u njemu ne tretira, a književnost i problemi zahvaćeni su u njemu šire. Ali bio je veoma oštar i nesmiljeno kritičan, radikalniji od ijednog teksta lijevih kritičara, zasnovan na čistom klasno-sociološkom pristupu, koji je, uvažavajući umjetnički dar, skidao s književnosti estetske ukrase, ogoljavao je s ideološkim razlogom do poruke i društveno-političke funkcije. U kulturno-političkim prilikama tridesetih godina ovaj tekst je, međutim, predstavljao oruđe za diferenciranje građanskih i proleterskih pogleda u književnosti, i bio zaoštren nastavak literarne akcije koja je u Bosni i Hercegovini otvorena Knjigom drugova,, a koja će se specifično nastaviti u djelatnosti “Putokaza” od 1937.
“Literatura je oduvijek igrala ulogu društvenog faktora, stajala je u službi izvjesnih društvenih snaga, hotimično ili nehotimično služila pravednim ili nepravednim stvarima i činila usluge ugnjetačkim ili oslobodilačkim težnjama i idejama.” – napisao je Kikić na samom početku svoga eseja, redikalnije nego iko dotada u bosanskohercegovačkoj kritici i time jasno označio svoj pristup književnosti i pokazao društveno-političku oštricu svoje kritike. “Fama o netendencioznoj umjetnosti je razbijena”, izjavio je on da bi svoje stanovište o bitno društvenoj funkciji književnosti razvio u postavci o literaturi koja je “u stanju da postane materijalna snaga, da pomakne stvari u njihovoj suštini i da ih poljuljanje pokrene u masi”, te da tako “vrši ulogu i čini usluge evoluciji one misli koja u doglednoj budućnosti vidi bolji život od postojećih i postojećeg”, sve s osloncem na Marxovu misao: “Materijalna snaga mora biti svrgnuta pomoću materijalne snage” i utokom u njen asocijativni potencijal. “Da literatori stvaraju takovu literaturu, oni bezuslovno moraju imati talenta, a ako priznaju i mašineriju društvenog poretka, dinamiku koja je vječna i koja je u svom krajnjem ishodištu neprikosnovena, tim bolje /podvukao M.R./, - isticao je Kikić dva glavna elementa svoga kritičkog pristupa piscima, darovitost i svijest o društvenoj bitnosti pojava, da bi u luku svoga eseja i pod punim opterećenjem ovih svojih kritičkih zahtjeva provjerio izdržljivost bosanskohercegovačke literature u njenoj sinhronijskoj skupnosti i dijahronijskoj ukupnosti, od najstarijih vremena do Grupe sarajevskih književnika u 1933, godini Knjige desete, što je i bio krajnji cilj i glavna meta njegova eseja, koji je tada dobio obilježja polemike, invektive i satire.

Citat 3: str. 69-70
Pored satiričnog efekta, koji zrači nadmenošću i prezirom prema čitalačkoj publici, smisao navođenja izjava koje su članovi Grupe sarajevskih književnika dali “lično o sebi” većinom “u prvom licu”, izuzev Jevtića, koji je to napisao “lično o sebi kao o trećem licu”, kako to Kikić ironično navodi, bio je da se samoistakne njihovo shvatanje književnosti i bitan odnos prema životu i društvu; a u sastavu književne historije i u kontekstu Kikićevih stavova razlog tome je bio da se pokaže koliko se njihovo stvaranje odvaja od života, koliko oni zatvaraju oči pred društveno-političkom stvarnošću, negirajući socijalno u književnosti kao tendenciju koja je izvan dobre literature, i dok jedni i bježe u emocionalno shvaćenu ljepotu, u snove i udubljuje se u svoju dušu, drugi nastavljaju kontinuitete predratnog građanskog nacionalnog ispovijedanja.

Citat 4: str. 71
U komentaru ovog “kalambura” shvatanja književnosti Kikić pokazuje kako pisci Grupe sarajevskih književnika "“ nekoliko desetaka tih umotvorina i rukotvorina - autobiografija i biografija, versifikacija i publikacija i dramatizacija i dramskih i proznih proznopoetskih i lakrdijaških i bogougodničkih i bogodanih i pamfletskih i antisocijalnih sastavaka i knjiga ili brošura, Nasrudin-hodžinih čudesa, Till Eulenspiegelsabentenerlichkeiten, oder Abentenerlichkeiten des don Silvio von Rosalva, des don Ivo Andrić, der donna camera obscura Borivoj Jevtić, der donna virgo intacta etc.” – nisu prodrli u ukupnu društveno-ekonomsku i klasno-političku bitnost austougarskog doba i ratnog zbivanja, niti su kritički preispitali romantičnu pozadinu tadašnjeg kulturno-književnog života Bosne i Hercegovine, već su ostali sapeti činjenicom austrougarske okupacije u okviru “društvenih i socijalnih i istorijskih i čaršijskih i profesorskih i mozgovnih panoptikum šarenila od samo dvije primarne boje: žutilo i crnilo, glupost i mrak, tama i neznanje.”

Citat 5: str. 73
U svemu, bila je to Kikićeva potpuna antipoetika “pripovedačke Bosne”, antikršićevsko shvatanje književnosti i antigrupinsko viđenje života, ishod razlaza sa književnog raskršća iz godine 1992, koji se te 1936. godine pretvorio u nepomirljivu idejno-estetsku konfrontaciju.

Citat 6: str. 75
Bio je to udarac od koga se Grupa sarajevskih književnika, tada u priličnom rasulu i samo formalno egzistentna, nije nikada oporovila, o čemu svjedoči činjenica da nakon godine 1936. nije izišla ni jedna knjiga u njenu izdanju. Kikićev esej je ovo društvo rastočio i rasturio kako iznutra, razbijanjem i kompromitiranjem njihove poetike, njihova odnosa prema životu i društvu, tako i u odnosu prema javnosti, jer je poistovjećivao položaj koji je Grupa uživala u tadašnjim društveno-političkim prilikama i uvjete pod kojima je ona mogla književno postojati i djelovati a iznad svega je otvorio prolom između karaktera njihovih književnih ostvarenja i životno-društvene istine, i dramatično-polemički formulirao njihov oportunistički književni pasivizam i licemjerje iz interesa.

Citat 7: str. 229
Najznačajniju pojavu u razvoju muslimanskog književnog života krajem tridesetih godina predstavljao je “Putokaz”, “list za društvena i književna pitanja”, koji je u Zagrebu 1937. godine pokrenula grupa lijevih muslimanskih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine sa Hasanom Kikićem, kao urednikom, na čelu. Pokretanje ovog časopisa predstavljalo je organiziranu završnicu sporadičnih književnih, kritičkih i publicističkih napora muslimanskih pisaca socijalne orijentacije od kraja tridesetih godina i u toku šestojanuarskog režima, koju su oni u nemogućnosti da to učine u Bosni i Hercegovini, ostvarili u zagrebačkoj sredini, u kojoj je izrastao i profil programatska orijentacija ovog časopisa, i u klimi koju je stvarala marksistički orijentirana književna i publicistička inteligencija u Zagrebu.


Citat 8: str. 230
Stojeći pod uticajem Komunističke partije, “Putokaz je imao općedruštveno, klasno usmjerenje. Iako razdvojen na društvena i književna pitanja, između štiva društvene problematike i književnih priloga u njemu postojala je prelaznost u onom smislu koji je bio karakterističan za socijalnu literaturu: književni tekstovi stoje u funkciji otvaranja socijalno-političkih problema, u njima dominira socijalna nota, surovost ogoljelog života, sa svim klasnim suprotnostima, oni nisu pisani s ciljem da se pokaže “ljepota života i ljepota književnog umijeća”, nego da se ukaže na siromaštvo, bijedu, glad, nezaposlenost.

Citat 9: str. 232
Ističući prvenstveno socijalno-klasnu osnovu u problemima mislimanskog naroda, “Putokaz” je tretirao ne samo njihov suvremeni položaj u bosanskohercegovačkom i jugoslavenskom društvu, nego je u nekoliko priloga tumačio i liniju njihova historijskog razvoja, iznoseći na marksistički način socijalne i kulturne determinante njihova formiranja. Pri tome je naglašavao “prelome doba i svjetova” koji su donosili smjenu društveno-političkih sistema i odnosa, i uz njih prodore zapadnoevrepskih građanskih utjecaja u orijentalno-feudalnu i islamsko-duhovnu strukturu Bosne. S takvim historijsko-analitičkim metodom, tražeći historijsku uslovljenost i socijalne korijene problema, “Putokaz”je pristupio i nacionalnom pitanju Muslimana, koji su u to doba intenzivnije bili izloženi građanskim teorijama o njihovu srpskom ili hrvatskom porijeklu i težnjama da se proces nekadašnje islamizacije povrati u pravcu vjerskog obraćanja i vraćanja u nekadašnje nacionalne cjeline. “Putokaz” je u svome objašnjavanju ovog fenomena, ne dovodeći nimalo u pitanje posebnost Muslimana i ne svodeći ih ni pod hrvatsko ni pod srpsko nacionalno ime, priznavao bogumilstvo na način Krleže i Cesarca kao socijalni pokret i predznak islamizacije Bosne, a arijentalno-islamski kulturni medij kao značajnu dimenziju u formiranju muslimanske nacionalne posebnosti. “Putokaz je pokazivao da građanska klasa nije mogla ni postaviti ni razriješiti muslimanski nacionalni problem, i sugerirao svojim stavovima da ta uloga pripada socijalnoj revoluciji proletarizovanih masa. I dok su građanski muslimanski listovi svoju ideologiju gradili na idealizaciji, romantiziranju i mitologiji muslimanske nacionalne prošlosti, uz podtekstualno optuživanje drugih naroda, dotle je “Putokaz” ideologizaciju prošlosti dosljedno izgrađivao na njenoj socijalno-klasnoj racionalizaciji i promišljanju te na historijsko-dijalektičkoj kritičkoj diferencijaciji pojava.

Citat 10: str. 252
Odgovor Kikićev na ovu bilješku, koji je uslijedio u “Putokazu” iste godine 1938, u broju 9-10 za listopad-prosinac, bio je polemički žestok, ideološki netrpeljiv i predstavljao je konačno književno razgraničenje s pozicija socijalne literature u odnosu prema Kršiću i njegovu djelovanju. U žestini obračuna Kikić se ideološki do kraja odao u navodu Kršićevih riječi kada je, umjesto Kršićeve formulacije kako on “zna toliko socijalne nauke koliko i pravoslavnu dogmatiku”, napisao: “jer da ja imam veze sa marxizmom koliko s pravoslavnom dogmatikom”. Konačni političko-ideološki razlaz s Kršićem, kao razgraničenje pisca lijeve orijentacije prema jednom građanskom kritičaru, Kikić je učinio sa žestokim i do kraja dotjeranih predbačajem Kršićevu kritičarskom oportunizmu s početka tridesetih godina: “Fraze, kojima vi niste opovrgli istinu da ste upravo u ono vrijeme kad se bubnjarskom vatrom pucalo po naprednim piscima, da ste upravo i vi u to isto vrijeme iz šanca reakcije podmuklo pucali po našim naprednim piscima, a to i danas na sramotu svoga fingiranog “stava” činite.”

Citat 11: str. 406-407

Najtemperamentniji predstavnik i protivnik svake književne ustajalosti i društeno-političkog konformizma, pa bila to Grupa sarajevskih književnika, kojoj je i sam u početku pripadao, ili ona građanska muslimanska književnost sa feudalnim nostalgijama iz koje je i sam iznikao kao socijalni “izrod”, - bio je Hasan Kikić. Svoju frontalnu borbu protiv svih građanskih književnih snaga u Bosni i Hercegovini, izuzev onih sa socijalnim sazvučjem, Kikić je, poslije napisa Hercegovački pjesnici, produžio u napisu Literarna fizionomija današnjeg Sarajeva iste 1930. godine u istom časopisu zagrebačkom “Književniku”. Kao i u drugim svojim književnim pregledima, i u ovom koji je vrlo ilustrativan i poučan nesamo kao socijalnoknjiževni prototip njegove polemike nego i kao izraz žestine protivnosti i sukoba između lijevih i desnih pisaca u Bosni i Hercegovini, Kikić je u nekoliko poteza sveo književnu prošlost da bi se s njenom socijalno-književnom težinom oborio na književnu suvremenost.

Citat 12: str. 409

I svojim opažanjem o jeziku Bosne, i svojom kvalifikacijom osobenjaštvu i biću njenog čovjeka Kikić se nalazio na istoj ravni poetike “književne Bosne” koju su od početka zastupali Kršić, Jevtić i Grupa sarajevskih književnika; svojom tvrdnjom da život suvremene Bosne predstavlja izraz socijalne krize on se odsudno odvajao od njihove poetike, potcrtavajući u isto vrijeme ovu konstataciju kao osnovu svoga shvatanja književnosti, prema kome se sarajevski pisci određuju riječju “međutim”.

Citat 13: str. 411-412

Lijevi, socijalni kritičari su tako, najprije, u poetiku Grupe sarajevskih književnika unijeli kriterij književnog razlikovanja pojmova, knjižvne tradicije, književnih izvora i inspiracija. Odvojili su ono što je istočnjačka tradicija u bosanskohercegovačkom književnom kompleksu, ono što je doprinos muslimanskih pisaca i muslimanske književnosti, a unutar svega označili su sociopsihološke razine i slojeve klasnog mentaliteta u književnom duhu i senzibilitetu pisaca i njihovih djela i imenovali feudalno, građansko i proletersko u njima. Odvojili su provincijalno, regionalno i poluevropejsko u književnom kvalitetu djela. I najzad, pristupili su muslimanskoj književnosti i njenim stvaraocima s višim književnim mjerilima i socijalnim instumentarijem pred kojima su padali porodični kriteriji pisanja “za zabavu i pouku”.

Citat 14: str. 427-429

Druga akcija časopisa “Mlada Bosna”, na primjer, koja je, pored afirmacije mladih socijalnih pisaca, ostala značajna u historiji književnosti Bosne i Hercegovine, jeste sagledavanje i definiranje “najmlađih muslimanskih književnih stvaralaca” kao posebne grupe koja se osobeno stvarala i konstituirala na razvojnoj liniji pokreta socijalne literature. To je obavio Đorđe Lopičić, svakako uz podršku urednika, u članku Naši najmlađi muslimanski književni stvaraoci, bez ikakve nacionalno integralističke težnje, osim socijalno-idejne suglasnosti. Ističući kako, nakon posljednjeg rata, kojim je “ovo stoleće ... prelomljeno”, “naša mlada literatura, u posljednje vreme, preživljava neko buđenje ili, upravo, novo rađanje”, Lopičić je među literarnim pokretima “s jačim gestom i čovečanskijim uzletom” kao jedan ogranak najprije označio “onaj koji izrašćuje iz današnje Bosne i Hercegovine”. “A jedan manji ogranak, - nastavio je on, - zelen, u pupolju, svež i mlad, jesu savremeni mlađi, odnosno najmlađi muslimanski književni stvaraoci”. Napominjući da će u njegovu članku biti riječi samo o onima koji su se unekoliko afirmirali i “našli i nalaze svoj put”, mada se svi još nisu predstavili zbirkama, on je oprezno istakao da se “o nijednom od njih ne može reći definitivan sud”, jer su to ljudi “koji tek što su počeli stvarati i koji su u traženju, nalaženju, lutanju”. Bez pretenzija da njegov članak bude kritika, i označavajući ga kao lično mošljenje, on je u jednom sažetom pregledu izrazio kratke književne karakteristike šestorice muslimanskih socijalnih pjesnika. Na prvo mjesto on je istakao Kikića, čije su pripovijetke, po njegovu mišljenju, “prepune finog istočnjačkog kolorita”, što je, kako on kaže, zajedničko kod svih Bosanaca, svojstveno njihovu karakteru i prirodi, ali je to kod Kikića “kudikamo finije, potpunije, izražajnije”. Lopičić se u osjećanju Kikićeve proze približio njenim strukturnim karakteristikama kada je zapisao kako u njegovim pripovijetkama ima “nečega prirodnog, sirovo-rasnog, našeg balkanskog” i da on, kako se Lopičić pomalo nespretno izražava, “izražava život svoga kraja realno i s mnogo lirskog, psihološkog i socijalnog, iako na tlu starijih. Kao pjesnik Kikić je “istog temperamenta, istočnjak, pun finesa i novine”, zaapisuje Lopičić o tri njegove erotske pjesme iz “Vijenca” i “Gajreta”. “Kao socijalan pjesnik, - ističe, međutim, Lopičić, - /on/ je nategnut i bez pravog izraza”, i utvrđuje na kraju da je on sigurno “najbolji od najmlađih muslimanskih pjesnika”.

Citat 15: str. 431

Nakon ovih jezičkih prigovora muslimanskoj građanskoj štampi, u petom broju “Mlade Bosne” iz iste 1930. godine došlo je do odsudnog razgraničenja sa muslimanskim ljevičarskim piscem Hasanom Kikićem, nekadašnjim saradnikom ovog časopisa i jednim od pisaca kojima se redakcija, neposredno ili preko svojih kritičara, s pažnjom ali i blagonaklonim kritičkim odnosom, više puta zanimala. U ovom broju objavljen je natpis pod polemičnim naslovom Hasan u Zagrebu. Osvrt na jedan osvrt, kao varijacija na narodnu izreku, potpisan šifrom “Arg.”, iza koje se, vrlo vjerovatno i mogućno, zaklanjao Borivoje Jevtić, koji će 1931. godine objaviti sličan članak u “Pregledu” upućen Husniji Čengiću, a iza članka je bila odštampana i urednikova bilješka kao komentar najnovijem kritičarskom ponašanju Hasana Kikića. Ovi osvrti su došli kao odgovori na Kikićev članak Literarna fizionomija današnjeg Sarajeva, objavljen u oktobarskom broju zagrebačkog časopisa “Književnik” iz 1930. godine, u kome je Kikić pokušao da izvrši reviziju književnih vrijednosti u Sarajevu, posebno Grupe sarajevskih književnika. Odgovori su predstavljali književno-ideološko razgraničenje ne samo s Hasanom Kikićem, nego i sa onim bosansko-muslimanskim piscima socijalne orijentacije koji su nakon Knjige drugova djelovali iz Zagreba, a preko njih i sa književnim Zagrebom koji im je tada dao utočište.

Citat 16: str. 433-434

I sam apostrofiran u Kikićevu članku, urednik je u bilješci popratnoj ovom tekstu napisao, gotovo pravdajući se, kako je “mladi učitelj iz Rogatice” Hasan Kikić bio “zastupan jednom pjesmicom u omladinskim prilozima prošlogodišnje Mlade Bosne” i kako je u ovom istom časopisu Frano Alfirević dao “porazan sud o ulasku u književnost mladog početnika”, da bi iz te činjenice izvukao zaključak i preporuku kako je Kikića “po svemu zabolela istina, i dobro je da se bolje prihvati bukvara”.
Hasan Kikić će u “Mladoj Bosni” biti još jedanput spomenut 1931. godine u okviru Alfirevićeva eseja o antologiji Savremena hrvatska proza, zajedno sa Novakom Simićem i Ljerkom Premužić kao piscima iz Bosne u ovoj knjizi odabranih novela. Alfirević je, sudeći o Kikiću dosljedno svojim ranijim gledanjima, istakao “mehanički realizam” i davanje “samo vanjskog”, “bez ikakve psihologije” u Kikićevoj noveli Fenjer na posljednjem raskršću, koja je, po njegovu mišljenju, “jedna od boljih Kikićevih stvari”. Osporavajući mu “moć da se prenese u misli” svojih junaka i da prikaže “njihovo umovanje o svetu i prilikama u kojima žive”, on ističe kako je “socijalna ... nota i ovde jaka, kao u svih hrvatskih pripovedača, ali nigde nema kontrasta danog u ironiji, niti saosećanja izraženog kroz proživljenost”.


Citat 17: str. 443

Izuzetak od ovih protivurječnih tendencija u muslimanskom književnom životu ili “jači kontinuitet” Čengić u tome vremenu vidi jedino u “mlađim hrvatskim muslimanskim piscima”, tj. u onima koji su se po prirodi nacionalne deklaracije našli u političkoj opoziciji prema beogradskom režimu i pored različitih društveno-klasnih shvatanja među njima, i ističe naporedo Hasana Kikića i Aliju Nametka, “koji su jedini pokušali da se oslobode književnih nastranosti, te su imali izvjesnog uspjeha”, stavljajući poseban socijalno-estetski naglasak na Kikića, koji je, po njegovu mišljenju, na stranicama “Nove literature” i gostovanjem u “Srpskom književnom glasniku” dao dobru prozu, “bolju i od Muradbegovićeve i od Humove, jer ima neizvještačeni životni smisao”, i na taj način odvajajući književno stvaranje ove dvojice pisaca kao ekscentrično od muslimanske književnosti kako ju je on tada zamišljao.
[Idi na vrh]

RIZVIĆ, MUHSIN: PREGLED KNJIŽEVNOSTI NARODA BIH,
Sarajevo, Veselin Masleša, 1985
Muslimanski pisci

Citat 1: str. 229
Od rođenja u Gradačcu HASAN KIKIĆ (1905-1942) je cijelog života mijenjao sredine boravka i stanovanja: od učiteljske škole i “crvenog” đačkog štrajka u Derventi, kada je počeo pisati pjesme, i Zagreba, od Hajdarovića i Rogatice i intenzivnog proznog stvaranja, do Sjeničana i Vrgin-Mosta i Zagreba ponovo, gdje dolazi u dodir sa Krležom, Cesarcem, Pricom i usmjerava se u pravcu socijalne literature. Od vanrednog studiranja prava u Beogradu sve do prelaska na oslobođenu teritoriju i mučke smrti pod planinom Čemernicom. Iz svake sredine Kikić je unio ponešto u svoje djelo, ali nikad nije napustio svoga rodnog posavsko-muslimanskog seljačkog svijeta, one obespravljene sirotinje koja će zauzimati središnje mjesto u freski života njegove poezije i proze.
Kikićeva lirika teži jednostavnom, neprigušenom iskrenom izrazu, spontanim iskazom emocija mladića sa sela koji, neprilagođeni gradu, čeznu za djetinjstvom i povratkom kući i zavičaju. Ona izražava čulne provale neposredno bez prikrivanja. Ili se, drugim dijelom, u povišenom tonu socijalnog ekspresionizma otvara kao protest “božjih ljudi” u mehanizmu rada za tuđe interese. Već u tim pjesmama je Kikić onu svoju emotivno-ličnu jedninu stvaralački uronio u fenomen množine mase, gomile, sugerirajući potmulo tutanj nesvjesne ljudske stihije koja izbija u prelomnim trenucima historije, i prozirući sve to idejom da tu masu treba znati usmjeravati i voditi, koju će razviti u svojoj kritici i prozi.
[Idi na vrh]


SELIMOVIĆ, MEŠA: STUDIJA O HASANU KIKIĆI
HASAN KIKIĆ: DJELA, Svjetlost: Sarajevo, 1952

Citat 1: str. 9

Zanimljivo je pratiti kroz naše predratne časopise kako se pisalo o Kikiću. U tim napisima, bilješkama, recenzijama, polemikama, u kojima autori – najčešće – više govore o sebi i o svojim shvatanjima književnosti nego o Kikiću, održava se vrijeme, njegova složenost, njegove ideje, vide se jasno strasti i tabori, čija je osnovna orijentacija određivala stav prema Kikićevom djelu.
U prvo vrijeme, kad je Kikić pisao pjesme i pripovijetke, ne odvajajući se naročito od drugih pisaca, kritika koja je na njega obraćala pažnju manje više je blagonaklona, konvencionalna, pisana bez naročitog angažovanja i uglavnom je registrovanje djelatnosti jednog pisca koji se u književnosti Bosne i Hercegovine kreće prilično utrtim stazama. Kritika u tom vremenu našeg pisca ili starateljski bodri ili mu starateljski ponešto zamjera, zadržavajući se na perifernim, nebitnim pitanjima njegova stvaralaštva.

Citat 2: str. 13
Sve će ovo ostati kao dokumenat i jednom teškom vremenu, u kome je jedno društvo u previranju, surovo, grubo, neuzdignuto, izdijenjeno na tabore, pokazivalo kurjačke zube ispod maske uglađenog Evropejca čim bi nanjušilo neprijatelja. Sve dok je Kikić bio u maniru i na visini ostalih, dok je išao utvrtim stazama, dok je prikazivao bosansku “realnost” kao “istočnjak” i davao folklornu “draž”, bio je dobar, znažan pripovjedač, a čim je okrenuo drugim putem, sve što se hvalilo dotada, ne valja.

Citat 3: str. 14
Druga faza Kikićeva književnog stvaranja, njegova preorijentacija u progresivnom smislu primljena je različito. Dok je najveći dio štampe prećutao Kikića (karakteristično je da “Srpski književni glasnik” nije o Kikiću, svome saradniku, donio nijednu recenziju), drugi su govorili o njemu ili suviše pohvalno, u superlativima, ili suviše negativno. Najmanje je objektivnih, argumentisanih kritika, koje bi ukazale na Kikićevo djelo kao na složenu cjelinu u kojoj ima i dobrih i loših strana i koja ima svoje društveno-istorisko i literarno značenje.

Citat 4: str. 23
Učeči se da živi – kako kaže u ovoj usiljeno pisanoj bilješci – sudario se vrlo rano s naravima i običajima jednog svijeta koji je bio kulturno zaostao i uporan u svojim navikama. 1932. godine vjenčao se s kolegicom Ankom Jovanović iz građanske sarajevske porodice koja nije odobravala taj brak (prema podacima Novaka Simića). Nešto zbog toga a nešto i zbog konzervativno-zapadne sredine koja nije rado gledala interkonfesionalne brakove Kikić odlazi u Hrvatsku, prethodno se vjenčavši u Brodu, napuštajući Bosnu. Taj slučaj vrlo je karakterističan za ondašnje vrijeme i govori o snazi konzervativnog javnog mnijenja tadanjeg građanskog društva u Bosni, koje nesmiljeno teroriše svakog iole izrazitijeg nekonformistu. Kikić, međutim, ne podliježe, ali i ne prkosi. On ide iz Bosne, ali ne da je napusti: čitav joj je svoj život on posvetio. Taj odlučni raskid sa zaostalom sredinom (da bi, oslobođen sitne, beznadne borbe sa stihijom konzervatizma, sačuvao sve svoje snage za važnije stvari, da bi sačuvao i razvio svoj talenat) značajan je za Kikića i za njegov književni put. Atraktivna i asimilaciona snaga Zagreba izmijenika je njegovu književnu fizionomiju, njegov stav, njegov književni metod. Ne dijele uzalud gotovo svi koji su pisali o Kikiću njegov život na dvije faze; bosansku i zagrebačku, od 1927 do 1932 i od 1932 do 1941 (iako, kao što ćemo vidjeti, ta podjela nije u potpunosti tačna.

Citat 5: str. 25-26
Taj naš predratni život, naročito bosanski, specifičan, težak, ponekad monstruozan po svireposti naravi, uslovljenoj zaostalošću, zabilježen je djelimice kod Kikića (iako kod njega mnogo više nego kod drugih pisaca), a taj život bio je nepojmljivo glup i mračan, u mnogim svojim vidovima bio je jedan istoriski nonsens, anahronizam, krš vijekova u kome su uporedo živjeli pravi derviški vjerski fanatizam, malo različit od srednjovjekovnog, i aktivnost proletarijata pod rukovodstvom Partije; polunaturalna privreda i finansiski kapital; 80% nepismenih i hiperprodukcija inteligencije. Strašno siromaštvo ogromnog dijela našeg naroda, fantastično malena proizvodnost rada najamno ropstvo koje je prelazilo pravu kolonijalnu eksploataciju, kako konstatuje Kikićev “Putokaz”, nezaposlenost, alkoholizam, endemije i epidemije, prostitucija, to su bili problemi Bosne, a naročito muslimana u Kikićevo vrijeme. Dvije trećine neobezbijeđene djece u Bosni bilo je muslimanske; dvije trećine sifilistične djece u Bosni bilo je muslimanske. Stanje je bilo takvo da je jedan malodušnik 1928 godine rekao da je muslimanska zajednica živ mrtvac kojem bi već sad trebalo klanjati dženazu. A iste godine na kongresu muslimana intelektualaca jedan doktor prava izjavljuje: “Uvidio sam da bi trebalo moliti državu da naš svijet sa žandarima i bajonetama goni u mektebe.” Sve su to jezivi dokumenti o našoj nedavnoj prošlosti.
A u isto to vrijeme književnost malo vidi od tog pakla. “Pregled”, 1930, vrdi da “književno stvaranje može biti potpuno nezavisno od uticaja socijalnog života... da književnost može postojati, kao što je postojala nekoliko vekova, a da nikako ne obrađuje socijalna pitanja, da nikako ne uzima motive iz oblasti društvenih prilika”. I nije ih uzimala, bila je najčešće “nezavisna” od socijalnog života. Ako pogledamo časopis iz tog vremena, naći ćemo u poeziji malo života i malo normalnog ljudskog preživljavanja; u njoj prevladava morbidnost, samoubilaška psihoza i težak, nepodnošljiv alkoholičarski zanos. U bosanskoj književnosti toga vremena još se pjevaju rubaije, pišu se romani “iz muslimanskog aristokratskog života”, haremske novele, sevdaliski stihovi, samo – osim nekoliko izuzetaka – kaže jedan tadašnji bosanski pjesnički Narcis – jer ko na život misli, sin je gomile”.
Hasan Kikić je jedan od rijetkih koji je smjelo zavirio u taj karakazn i kao “sin gomile” sin naroda, otvorenih očiju prošao kroz bosanski jad, duboko doživio narodne nevolje i društvenu nepravdu i postao borac za bolji, pravedniji život. “Literatura kao društveni činilac ima određenu svrhu – kaže on u jednom članku – njena je svrha rekonstrukcija društvenog uređenja”.

Citat 6: str. 28-29

To laviranje, traženje, ubrzano, grozničavo padanje iz krajnosti u krajnost, vidi se naročito u 1928 i 1929 godini. Šta sve u tom vremenu ne stoji jedno pored drugog, jedno iza drugog, neočekivano, kontradiktorno, na prvi pogled nerazumljivo, a ustvari razumljivo i prirodno, ako se shvati kao rezultat jedne strasne, gotovo potpuno usamljene prirode da se u životu uhvati za nešto, da nađe odgovor na mnoga pitanja, da shvati društvena protivrečja, da riješi bezbrojne zagonetke. Samo tako se može shvatiti njegovo posrtanje, njegovo zbunjeno glavinjanje, od “Softa” do “Pjesma da se glasi”, od “Sojkinog defa” do “Krika božjih ljudi”, od “Fenjera na posljednjem raskršću” do “Liberalca na raskrsnici”. I sve to u kratkom vremenskom razmaku, istovremeno takoreći: društvene, pa i religiozne predrasude i socijalni protesti; nezadovoljstvo sa postojećim društvenim uređenjem i pamflet protiv naprednih elemenata. Čini mi se da je idejnopolitička labilnost Kikićeva otvarala u to vrijeme vrata mogućnostima svih uticaja, i naprednih i nazadnih, i s desna i s lijeva, i on je svoju međuzonsku poziciju (klasnu, društvenu, ideološku, psihološku) nužno manifestovao u kontradiktornim, idejno često potpuno oprečnim stavovima.

Citat 7: str. 32-33

Prva (1927-1929) je uglavnom folkloristička, pričalačka, uža po tematici; druga (1929-1939) je socijalno određenija i usmjerenija, napredno orijentisana, stilski teža i komplikovanija, sa dosta naturalističko-ekspresionističkih elemenata. U prvoj fazi Kikić ide ili putem romantičarsko-idealizatorske seoske pripovijetke ili putem površne kritike izvjesnih nazadnih shvatanja muslimanskog patrijarhalnog svijeta, sa prosvjetiteljskom tendencijom. Karakteristike su mu u to vrijeme živ i bogat narodski jezik u kome se osjeća leksična svježina provincijalnih idioma i melodiozna rečenica raskošna i ležerna ritma. Ali i u leksici u stilu suviše zvoni folklorni elemenat, umjetnički neprevaziđen i nesavladan. Nemajući još svog ličnog izraza pisac uživa u dekorativnosti narodske fraze, a služi se čak i tipiziranim upoređenjima i metaforama, dokazujući tako nedozrelost i nemoć svoga posmatranja koje ne nalazi nove karakteristike na viđenim objektima, već se zadovoljava živopisnim reprodukovanjem tuđe vizije. Ako nađe svoj izraz, onda je on sirov, i više govori o autoru nego o predmetu. Poneka knjiška reminiscenca (seljački momak je “ko žedan kiklop” i sl.) sasvim strano zvuči u tom gotovo čistom jezičkom folkloru. Ali je zanimljivo da se još tada javljaju neke osobine koje će ostati i docnije (u drugom obliku, drukčije kazane i usmjerene, jače podvučene, ali u osnovi iste): stilska dekorativnost i težnja ka maksimalnoj izražajnosti zbog čega ekstenzivno proširuje sliku; naglašen lični temperamenat i izrazita afektivnost mišljenja); naturalistička drastičnost u opisima strasti kao nagona i naglašavanja animalnosti ljudske prirode. Neizgrađen kao metod is tav, zbunjen i labilan, često iprotivurječan, idejno-metodološki eklekticizam prve faze, u kojoj se sukobljavaju i mire patrijarhalno-konzervativna i individualno-anarhična raspoloženja i shvatanja, govori o neodređenosti i labilnosti njegovih klasnih pozicija, o kompromisima i kapitulacijama ili o usamljeničkim, malim pobunama, ali govori i o predispozicijama za uticaje koji će docnije prevladati.

Citat 8: str. 34
Prvu svoju pripovijetku “Kraj pušnica” objavio je Kikić i “Vijencu” br. 15-16, 1927, kao i u nizu pripovijedaka koje su slijedila iza ove; tema je – miješanje roditelja u lični život djece, odnosno autoritet patrijarhalne zajednice koja skučava život pojedinaca. Kao i u mnogim drugim sličnim pripovijetkama taj patrijarhalni odnos prikazan je na motivu sprečavanja veze između momka i djevojke. Taj način ukazivanja na surovost patrijarhalnih odnosa i običaja nije bio nimalo nov i gotovo da je bio uopšte mjesto tadašnje bosanske novelistike. Kao ni kod drugih, ni kod Kikića nema oštre osude, nema izrazitije kritike tog negiranja osnovnih prava čovjekovih. U slikama života seoske mladeži ima dosta senzualističkog i sevdalinskog štimunga iz njegovih ljubavnih pjesama, naivno i konvencijalno datog: momci gledaju djevojke – “pa, pjevaju i podvikuju ko mlada ždrjebad. Djevojkama je to drago.”
Psihologija je neizgrađena, ravna, primitivna. Ovako govori maldić:
“Kako si lijepa, Hanko, ko karanfil.”
Ali i pored tih slabosti, pripovijetka je privukla pažnju i to najviše zbog ležerno, sigurno komponovane rečenice, pune melodije i ritma, i zbog čistog, živog, svježeg jezika (iako ne tako jedrog kao docnije). Te značajne osobine obećavale su već pri startu dobrog pripovjedača.

Citat 9: str. 39-40
Prelazne 1929. godine Kikić ratuje sa samim sobom. Evo kako oscilira njegov interes i nejgova idejna orijentacija, prema štampanim djelima te godine: četiri ljubavne pjesme, folklorna novela sa temom o l jubavi “Djevojka ispod litice”, pamflet protiv naprednih društvenih snaga “Liberalac na skretnicama”, “Fenjer na posljednjem raskršću”, ljubavna pjesma “Ljubav njegova”, novela o teškom životu mrkaljuških seljaka “Grom”, prozni fragmenat o gladovanju pozadine u ratu “Gladomora u Srđanima” i dvije pjesme sa naprednom društvenom tendencom. A 1930, među proznim fragmentima koji će ući u njegova veća djela “Provincija u pozadini” i “Ho-ruk” – samo jedna ljubavna pjesma i jedna erotsko-sevdalinska novela “Bećarova rodica”. Tako umire prva faza, gasi se polako, poneki trag joj se još vidi, javiće se jakim proplamsajem u mistično-religioznom finalu “Mladog petka” čak 1931, ali ona se stvarno završava 1929.

Citat 10: str. 44
Treća faza, pred rat, odražava se u novelama “Paligraf”, “Kadro”, “Dedije”, “Lole i hrsuzi” i “Na Suljetovim klupama” (sve objavljeno 1939. godine). Poslije toga nije štampana nijedna nova stvar. U ovim djelima, posljednjim koje znamo, kikić je polako usvajao nova umjetnička sredstva; narativ mu je čist, stilski i ritmički izbalansiran, postupak u razvijanju radnje, bez one stratsne napregnutosti i siline iz “Ho-ruk” i “Bukava”. Pa iako je izgubio ponešto u ritmu i dinamici, iako nema onoga preobilja živih detalja rođenih u grozničavim asocijacijama, dobio je u solidnosti umjetničke argumentacije, dorečenosti, kompoziciji, u uvjerljivosti koju ostavlja djelo kao cjelina.

Citat 11: str. 46
Tri objavljene knjige Kikićeve proze, po kojima jeo n poznat širem krugu čitalaca, pretstavljaju ono što je najznačajnije i najzrelije u njegovu stvaralaštvu. Pokušaj šireg uopštavanja, sintetičnog prikazivanja bosanske stvarnosti, ta djela su istovremeno produbljivanje saznanja o tom životu, zahvat u tematiku bosanskog sela i kasabe s takvom iskrenošću i s takvim osjećanjem suštine životnih problema kakvih je u književnosti Bosne do Kikića bilo malo.
[Idi na vrh]

ŠEHIĆ, SADIK: HASAN KIKIĆ
Banjaluka, Glas, 1986
Citat 1: str. 34-35
U Sarajevu je do prije nekoliko godina u antikvarijatu “Svjetlosti” radio kao upravnik antikvarnice Sadik Bučuk, sada penzioner. To je tih čovjek uvijek zagledan u svoj posao, prašnjav od starih knjižurina, pasionirani sakupljač antikviteta, poznavalac i prijatelj mnogih naših starijih pisaca. Prije rata ta antikvarnica bila je knjižara “Pogled”, koja je bila stjecište mnogih naprednih kulturnih radnika. Tu su se sastajali Jovan Kršić, Dušan Đurović, Tin Ujević, Hamid Dizdar, Branko Šotra, Eli Finci, Hasan Kikić i drugi. Kupovali su knjige na kredit, čitali izdanja koja je nabavljao Sadik, a koja nije bilo lako nabaviti, diskutovali o političkim i književnim prilikama.
Kada je Hasan Kikić uzeu u zajam iz zadruge “Gajret” (žiranti Hamid Dizdar i Rasim Filipović) da bi izdao svoj časopis “Putokaz”, mislio je na Sadika Bučuka. Bez Sadikove pomoći teško je bilo zamisliti izlaženje časopisa. Knjižar Sadik Bučuk mogao je da rastura primjerke i da da oglas za časopis kojim će donekle smanjiti troškove izlaženja. U to vrijeme pisci su izdavali knjige na sličan način. Dvojica potpišu mjenicu, knjiga izađe,a onda nastaju muke oko rasprodaje, dugovi se gomilaju. Stvar nekada spašavaju prijatelji, a često i sam štampar.
Prijateljstvo i dragocjena saradnja između pisca Hasana Kikića i knjižara Sadika Bučuka razvijala se iz godine u godinu, od 1930. do 1940. Ljubaznošću i predusretljivošću Sadika Bučuka pregledao sam vrlo zanimljivu i sadržajnu korespondenciju koja se odvijala između knjižara i pisca. Zanimljiva su pisma koja je Hasan Kikić pisao Sadiku Bučuku. U njima se jasno vide prilike pod kojima se tada živjelo i radilo. Za ovu priliku izdavajamo dva pisma.
“Dragi Sadik,
Putokaz ćete dobiti za dva dana, samo jedno izvinjenje tražim od tebe. Tvoj oglas je štampan na unutrašnjoj, mjesto na vanjskoj strani, a evo zašto. “Nova knjiga” je kod nas kupila stranu za 700 dinara, pa ti nećeš zamjerioti jer je to u interesu Putokaza. A mnoge razlike nema. Zato te molim da to uvažiš. Nego tebe iskreno molim da učiniš sve što možeš za list. hoće li biti zapljenjen, ne znam, jer su prilike nejvjerovatne, ali vi ćete ga svakako dobiti. Ti svoje primjerke odmah dogurni do Hamida (Dizdara) pa u slučaju zapljene, proturaj ih kako znaš, molim te. Ujedno osiguraj nam opet oglas od Pogleda. Kako vidiš Kalendar smo objavili, pa bi ti mogao izvjestiti u svom izlogu da primaš pretplatu na njega. Molim te, dakle, učini sve što možeš za našu stvar.
Hasan”
Pisac se zaduživao i izdavao svoje knjige, prihod od izdanja ulagao u časopis i uvijek je morao da šalje SOS-signale. Bučuk ih je dobijao svakog mjeseca. I pomagao koliko je mogao.
“Dragi Sadik,
primio sam tvoju kartu. Neka bude cijena “Ho-ruka” broširana 10, a uvezena 15 dinara komad. Molim te ujedno me izvjesti hoćeš li ti još petnaestak “Ho-ruka” da ti pošaljem po istoj cijeni. Naime, imam ih u Beogradu kod jednog prijatelja koji nije sve prodao. Ukoliko uzmogneš, otkupi. Pare idu u korist Putokaza. Kako je tamo inače? Idući broj Putokaza izalzi oko 15-20. novembra, pa te molim za oglas. Pomozi jaki nejakoga …”
[Idi na vrh]

ŠEHIĆ, SADIK: “TAJ GRADAČAC …”
Kikićevi susreti, 2000

Citat 1: str. 11-12
Tako će i prije svoje smrti (Alija Isaković) u zagrebačkom “Beharu”, u svom zapisu: “Bilo je i bit će proljeće u Gradačcu”, kazati:
“…Gradačac pod nama, lijep, nov i dobar kao ovaj majski dan. Volim historijski grad tako svjež. Nema sirotinje i nema bogataša. Nema kmeta, ni kapetana. Krovovi, zelenilo i cvijeće od periferije do centra, u svakom krivudavom sokaku, pored džamije, pored crkve, pored jezera Hazna, pored tvornica skrivenih zelenilom. Ovo je lijepo mjesto, lijep kraj i lijep svijet. Blag i ponosan. Šta li bi sada rekao Zmaj od Bosne?”
[Idi na vrh]


TUTNJEVIĆ, STANIŠA: POD ISTIM UGLOM

Sarajevo, Oslobođenje, 1984

Citat 1: str. 204

Kikić je za života objavio četrdeset pjesama (ako se dvije verzije pjesme Pjesma bolesne djevojke smatraju posebnim ostvarenjima što u stvari jesu), a 1962. godine štampano je još šest pjesama iz njegove ostavštine, dok dvadeset i dvije pjesme iz najmlađeg, đačkog doba još uvijek nisu ugledale svjetlo dana. Već prvi uvid u čitav njegov pjesnički rad govori da on od prve pjesme nije slijedio tradicionalno pjesničko iskustvo kao mnogi drugi početnici, pa zbog toga kod njega nema onih neoriginalnih rima, uspavljujućeg ritma i jednotonske muzike stiha, nego je u pitanju jedan sasvim novi poetski govor, oslobođen blještavih metaforskih ukrasa, koji je s vremena na vrijeme toliko pojednostavljen da više liči na jezik svakodnevne komunikacije nogo na pjesnički jezik. Nerijetko su Kikićeve pjesme prozaični, deskriptivni opis neke pojave iz svakodnevnog života, koju on nije uspio pomjeriti iz bezličnosti i dati joj opšte značenje. S vremena na vrijeme, međutim, to jednostavno imenovanje stvari oko sebe neprimjetno postaje izvorni pjesnički čin, jer one dobijaju puni univerzalni smisao. Jedan naoko prozaičan govor počinje da treperi lirskim ozračenjem, a neinteresantni svakodenevni događaj preobražava se u prizor za svagda. U tim svojim srednim pjesničkim trenucima Kikić bez vidljivog napora primorava stvari da se neprimjetno pomjere iz gnijezda svoga smisla i zapahnu nas novom, oslobođenom, dosad neiskušanom energijom bivanja.

Citat 2: str. 208

Najizrazitijom socijalnom pjesmom, Krik božjih ljudi (Vijenac, 1928), Kikić se svrstao među one mlade pisce koji će uskoro na osnovu svjesnog programa biti nosioci jednog novog književnog toka pod imenom pokreta socijalne literature. U kontekst toga književnog usmjerenja Kikić će biti uveden činjenicom što je ona objavljena u Knjizi drugova 1929. godine (pod naslovom Božji ljudi). Uz tu pjesmu u 1928. godini ovakvo usmjerenje djelimično ima i pjesma Umor njegov, a već 1929. godine, kada je Kikićevo opredjeljenje za socijalnu literaturu uočljivo na svim planovima, socijalna tematika će se javiti u nekoliko pjesama. To znači da ona razdragana mladalačka ljubava podcikivanja više neće biti onako bezbrižna; umjesto njih poteći će stihovi “žuljem se ne miluje ljepota”, ili “žuljeva ruka na draginu ruku”.

Citat 3: str. 216

Međutim, Kikić se donekle razlikuje i od muslimanskih pripovjedača do tog vremena (Edhem Mulabdić, Osman Aziz, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Ahmed Muradbegović, Hamza Humo, itd.) koji su se također bavili ovom tematikom. Dok je kod njih domaći patrijarhalni čovjek više dat u atmosferi i ambijentu čaršije i avlije kao bitnog lokaliteta muslimanskog porodičnog čovjeka (pogotovo žene!), Kikić je likove svojih priča više “demokratizirao”, izveo u radni prostor seoskog života: na njive, oko mlina, u bašče ispod šljiva, kraj pušnica. Mada se radnja i nekih njegovih priča odvija u avliji, u kući, u kafani, njegovi likovi uglavnom se kreću izvan toga zatvorenog ambijenta. Po tom otvorenom prostoru što je ispunjen šarenim pokretnim folklornim mizanscenom u kome su i priroda, i odjeća, i obijesno podvriskivanje i podcikivanje mlađarije sastavni dio svakodnevnog seoskog života u radu, Kikićevo pripovjedačko stvaralaštvo iz ove faze donekle se razlikuje od ostalih muslimanskih pripovjedača koji su se također bavili patrijarhalnim porodičnim životom svoje vjerskonacionalne sredine. Možda se već i u toj osobini Kikićevog pripovjedačkog rada može nazrijeti ono njegovo opredjeljenje za angažovanu socijalnu književnost poslije 1929. godine, koja će čovjeka izvući iz lokalne problematike i odrediti ga njegovim univerzalnim klasnim položajem u društvu.
[Idi na vrh]


TUTNJEVIĆ, STANIŠA: RADI SVOGA RAZGOVORA

Sarajevo, Svjetlost, 1972

Citat 1: str. 195
Kikić je stvarao zdrav, veseo, poletan svijet, pun čulnosti i snage koja hoće da se ispolji, na sreću nije mnogo spekulisao ovim osobinama svojih ljudi na taj način što bi svaki njihov postupak objašnjavao ljubavnom strašću i nečistom krvi, kao što su to radili neki drugi bosanski pripovjedači. Moglo bi se, dakle, reći da Kikić govoreći o tjelesnoj snazi i strasti svojih likova insistira na tim osobenostima, na njihovu intenzitetu i poetskoj ljepoti njihovoj (“Kako su samo djevojke predrage kad se krte pod jorganima”), a one mu ne služe za objašnjenje drugih ljudskih postupaka.


Citat 2: str. 201

Posebno insistiranje na poređenju i poistovećenju čovjeka i životinje otkriva i svrhu poređenja: ljudsko poniženje, i stepen toga poniženja. Kikićeva rješenja pri očovječivanju svojih likova bila su obično naivna i jednosmjerna: osvješćenje, stvaranje kolektivne svijesti koja je nužno dolazila kao spontana reakcija na gotovo totalnu ugroženost. Osim toga, poistovećenje čovjeka i životinje služilo je Kikiću i kao mogućnost da prati proces osvještenja čovjeka od početka do kraja: od njegove životinjske nesvijesti do svijesti klasno organizovanog radnika.

Citat 3: str. 203
Sitni, skučeni Kikićev svijet vrlo dobro potvrđuje i urlapčad i Provincije u pozadini. Djeci koja su se začela za vrijeme vojničkih odsustava (das Urlaub – dopust), u opštoj nestašici, gladi i nedostatnosti ratne pozadine, usklaćena je prava životna radost. Čak se i rađaju najčešće već u sedmom mjesecu. I ta djeca, u opštoj suši i oporosti života, već odmah i sama postaju čvrsta, zločesta, samostalna, iako su “većinom kržljava, pupčasta i otomboljenih trbuščića”. Gonjena glađu i vlastitom ugroženošću, prinuđena da sama savlađuju otpore, ona su bistrija od druge djece, imaju “izvanredno oštar njuh”, od četiri godine znaju više nego ona od dvanaest, i već tada počinju da pjevaju, psuju, kradu i prave razne smicalice. Združena zajedničkim nevoljama, urlapčad zajedno preduzimaju i svoje operacije i uvijek su složna.
[Idi na vrh]

TUTNJEVIĆ, STANIŠA: SOCIJALNA PROZA U BIH IZMEĐU DVA RATA
Sarajevo: “Veselin Masleša”, 1982

Citat 1: str. 203-204
Mada je najzreliji dio Kikićevog književnog vijeka bio vezan za Zagreb, u koji je prešao 1932. godine, bitno je napomenuti da je preokret u njegovom stvaralaštvu nastao u Bosni i iz Bosne, a da je u zagrebačkoj sredini njegov književni rad doživio puno priznanje i našao plodno tlo za dublji i širi razvoj. U radovima objavljenim do odlaska u Zagreb Kikić je dao dovoljno dokaza da je (još od 1929. godine) promijenio svoj književni smjer. U Bosni su već postojali uslovi i za nastanak i za iskazivanje socijalne literature. Biće dovoljno da ovdje pomenemo Knjigu drugova Novaka Simića i Jovana Popovića, čiji je istorijat nastanka i opstanka umnogome vezan za Bosnu. Pošto se našao u tom zborniku jednom pjesmom, i pošto je pratio sve peripetije oko njegovog izdavanja i zabranjivanja (kada je J. Popović bio u sarajevskom zatvoru nastojao je s njim stupiti u kontakt), Kikić se, dakle, još dok je bio u Bosni, našao u epicentru zbivanja koja će zauzimati značajno mjesto u razvoju pokreta socijalne literature.

Citat 2: str. 206-207
Prvi polemički tekst o Kršiću Kikić je objavio 1938, ali ga je, prema sopstvenom svjedočenju, pisao 1936. godine. Te godine objavio je u Almanahu savremenih problema još jedan značajan rad iz serije o bosanskohercegovačkim književnim temama i problemima. Radi se o tekstu Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u Be-Ha literaturi, u kome pokušava da s klasnih pozicija izvrši revalorizaciju starijih i savremenih pisaca iz Bosne i Hercegovine. Razumije se da takav pristup nije mogao proći bez izvjesnih jednostranosti, ali on nije bez značaja zbog toga što je ovdje Kikić još više proširio i precizirao svoje shvatanje književnosti. U ovoj prilici on nešto više govori o klasnom karakteru literature, koja je uvijek stajala “u službi izvjesnih društvenih snaga, hotimično ili nehotimično služila pravednim ili nepravednim stvarima i činila usluge ugnjetačkim ili oslobodilačkim težnjama i idejama”. Otud dileme da li je literatura tendenciozna ili nije smatra odavno razriješenim, jer se njena uloga kao društvenog faktora i lijevo i desno sastoji uglavnom u uslugama, koje su samo rijetko nenamjerne. On smatra da literatura može i treba da postane materijalna snaga na taj način “da stvari pomakne u njihovoj suštini i da ih poljuljane pokrene u masi”, doprinoseći tako razvoju onih ideja koje bi čovjeka vodile prema boljem životu. Međutim, takva literatura se ne može stvarati voljno, samo sa poznavanjem zakona društvenog razvitka: “Da literatori stvaraju takvu literaturu, oni bezuslovno moraju imati talenta, a ako poznaju i mašineriju društvenog poretka, dinamiku koja je vječna i koja je u svom krajnjem ishodištu neprikosnovena tim bolje” (184, 154). Isto tako literaturu kao snagu ne treba shvatiti previše optimistički i pojednostavljeno, jer ona nije ni svemoćna ni potpuno nemoćna.

Citat 3: str. 209
Ako se imaju na umu književnokritička gladanja Kikićeva, iznošena u raznim situacijama i prilikama, a posebno ona koja nisu objavljena za njegova života, onda se čini da je, nekad pouzdanije, nekad manje pouzdano, moguće utvrditi njihove izvore i pripadnost pojedinim fazama razvoja socijalne literature. Pri tome posebno treba imati na umu sovjetske književne podsticaje i činjenicu da se Kikić u vrijeme svoje najplodnije književne aktivnosti kretao u krugu naprednih ljevičara oko Krleže. Kada su u pitanju ugledanja na sovjetska iskustva, on se izgleda nije lako oslobađao ideja proletkulta, rapovske koncepcije i harkovske linije, ali je na kraju ipak prihvatio orijentaciju poslije kongresa pisaca 1934. godine, onu što se uobličila u socijalistički realizam.

Citat 4: str. 211
Kikićevi književnokritički tekstovi o problemima socijalne umjetnosti rezultat su njegovog sopstvenog trenutnog snalaženja u veoma složenim kretanjima na književnoj ljevici. Bilo bi teško pronaći i pratiti jedno njegovo dosljedno shvatanje zadataka umjetnosti koje istovremeno ne bi bilo korigovano i pomjereno u suprotnom smjeru. Ako bi se izdvajala samo ona njegova mišljenja kojima bi se potkrepljivao stav o potrebi podređivanja literature socijalno-političkim zadacima, moglo bi se govoriti o jednom utilitarističkom konceptu umjetnosti. Isto tako, ima dosta njegovih stavova na osnovu kojih bi bilo lako izvesti zaključak da zagovara autonoman položaj umjetnosti u odnosu na društvo i da tendencioznost djela prihvata samo ako je u ravnoteži sa ostalim slojevima. Na drugoj strani, različita mišljenja o svrsi i zadacima umjetnosti, a u vezi s tim i o njenoj prirodi i suštini, nije moguće razdvojiti i vezati za određene faze njegovog književnog razvoja. Naprosto, radi se o jednom unutrašnjem prelamanju oprečnih shvatanja, koja je Kikić pokušavao da pomjeri kako bi našao svoje mjesto u okviru intenzivnijih zbivanja na književnoj ljevici. Razapet između stava o književnosti kao materijalnoj snazi koja mora imati aktivnu ulogu u revolucionisanju masa i spoznaje o univerzalnosti i autonomnosti stvaralačkog čina koji se ne smije i ne može ničim iznevjeriti, on je ostao pomalo protivurječan i izbrazdan tragovima tekućih književno-društvenih zbivanja, prema kojima se nije mogao uvijek odrediti na jedinstven način.

Citat 5: str. 218
Već je na prvi pogled vidljivo da su sve tri Kikićeve knjige proze objavljene između dva rata rezultat problemasko-kritičkog odnosa prema čovjekovom socijalnom životu. Klasna određenost ljudskih odnosa temeljno je plazište Kikićevo u svim ovim djelima.
Polazeći od strogo omeđenih idejnih postavki o socijalnom položaju proletarijata (Ho-ruk) i seljaštva (Bukve), Kikić je očito izvršavao svoj sopstveni zadatak da u književnost uvede klasne razlike na način kako mu se čine mogućim u iskustvima svoga zavičaja. Upravo zbog tih unaprijed postavljenih shema i teza čiju sociološku jednostavnost Kikić nije uspio razložiti i ponovo ustanoviti umjetničkim činom, ova dva romana i nisu umjetnički uspjeli kao zbirka priča Provincija u pozadini.
[Idi na vrh]


VAUPOTIĆ, MIROSLAV: HASAN KIKIĆ: PRIPOVIJETKE; PROVINCIJA U POZADINI; BUKVE; LOLE I HRSUZI
Zagreb: Matica hrvatska, Zoka, 1969
Pet stoljeća hrv. književ., 116

Citat 1: str. 7
Hasan Kikić, jedan je od desetak proznih pisaca novije hrvatske književnosti, koji u razdoblju 1930-1940 nije bio samo vrijedni član skupine pisaca koja je rasla i razvijala se po tragu idejnog i oblikovnog putokaza što su ga zacrtali velikani naše lijeve misli i socijalne književnosti Miroslav Krleža i August Cesarec u dvadesetim godinama, zajedno uz Stjepana Mihalića, Novaka Simića, Ivana Dončevića, Luku Perkovića i nešto mlađe, to jest nešto kasnije u književnosti, Petra Šegedina, I. G. Kovačića, I. Kozarčanina i R. Marinkovića, već je napose svojim doživljajem i tematskim pristupom širio vidokruge i putanje novije hrvatske proze.
Njegovu književnu pojavnost i djelo, posebno prozno, pripovijedalačko, uvjetovalo je nekoliko osobenih čimbenika vremena i duhovne sredine u kojoj se kao pisac izgradio i predstavio. Prije svega korijeni njegova književnog djela duboko zadiru u neiscrpne podzemne kovitlace, predanja i povijesnog toka zbivanja zavičajne pokrajine “provincije u pozadini”, Bosne, posebice njegova muslimanstva kao osobene duhovno-kulturne, vjerske i političke temeljne odrednice njegova bića i djela.

Citat 2: str. 12-13
Slučaj Hasana Kikića bio je uz taj jezični razlog i posebne osobene prirode, dolazak, to jest bijeg iz bosanskih predrasuda i zaparložene uskosti u drugu sredinu i presudni ideološko-estetski utjecaj “daha Evrope” u ekspresionizmu i socijalnoj književnosti, zatim u surovom naturalizmu američkog reporterskog izražavanja “nove stvarnosti” ostvaren djelomično lektirom, ali i znatnim hrvatskim doprinosom: djelotvornim književnim izrazom i idejnim stavovima korifeja hrvatske lijeve knjige Cesarca i Krleže. Naročito je ovaj potonji u velikoj galeriji imena svojih nasljedovatelja i učenika stvorio i od Hasana Kikića sljedbenika svoje krležijanske kritičko-groteskne vizije svijeta i obožavaoca njegove eruditske, razgranate i udarne književne rečenice i krležijanske stilistike. Koliko je taj dolazak u Hrvatsku bio sudbonosan za Kikića ne samo za njegovo narodnosno, ideološko i osobno usmjeravanje, već prvenstveno za njegovo književno djelo, svjedoči i činjenica da u cjelokupnoj literaturi o Kikiću svi ozbiljni proučavatelji njegova djela od prof. Vase Bogdanova do Rize Ramića i Meše Selimovića dijele njegov opus na dvije ili tri faze od kojih je prva izrazito regionalna, folkloristička u duhu bosanske pripovijetke, a druga s izrazom osobenog realizma-naturalizma, zagrebačka. Nju označuje cikličko promatranje teme u zaokruženim cjelinama o njegovim proleterima, seljacima i pilanskim radnicima u povijesnom prosjeku, dok je treća, završna, po karakteru djela nešto smirenija “mirna naracija” (Selimović), a u izrazu i temi znači neku svojevrsnu sintezu prethodnih oprečnih razdoblja svoje pripovijedalačke umjetnosti, s njom je prevladao i dijalektički ukinuo ovu možda isuviše grubu i izrazitu podjelu, svojom vlastitom niti folklornom niti krležijanskom već kikićevskom refleksijom i izrazom o životu.
[Idi na vrh]